Predugo sve ovo traje

Gledajući ka onome što nas očekuje kako se bliži još jedan famozni izborni oktobar, očevidni su opet oni prestarjeli, zamorni, obrasci sa kojima se hrvemo, u koje se utapamo, pred kojima više od trideset godina nemamo nikakvo suvislo rješenje ni odgovor. Ako se samo pojmi količina nahrupjelog narativa devedesetih, od kojeg se ni po koju cijenu ne odustaje kao od jedinog pogonskog goriva političkog života ovdje, onda će biti nedvojbeno jasno da je ovo društvo u konstantnoj regresiji svakog oblika smisla. Bez novih ideja, bez želje da se učini bar neki ustupak budućnosti, koja ma koliko neizvjesna bila nekad može postati pokretačka utopija ka kojoj se teži, ostajemo u stalnom zakašnjenju, a vrijeme neumoljivo melje sve pred sobom. Mi nemamo drugog načina da se nosimo sa sobom osim toga da dodajemo sol na rane. Pa se u vlastitoj, troetničkoj isključivosti ne bavimo ničim drugim osim zlokobnog narcizma malih razlika koji se pothranjuje kao zvijer koja će nas u jednom trenutku sve skupa progutati. Pristajući na partitokratsku pljačku, suspendujući svaku razumnost i racionalno sagledavanje zamke na koju smo pristali, prepustili smo se vjetrovima nemira kao trajnoj kategoriji. Dakle, ovdje nema ni jednog dana stvarnog mira. Ne zato što nam prijeti onaj istinski rat, već zbog činjenice da nismo uspjeli dosegnuti onu neophodnu tačku razvoja, uložene energije, kapaciteta i želje da se stanje u kojem obitavamo i za trenutak izmijeni. Da se odbace zablude prošlosti, od kojih ništa dobro nije na koncu stiglo, kako bi se gradilo nešto izvan dosadašnjih posrtanja.

U toj mjeri smo svikli na izglobljenost iz normalnosti da smo postali zarobljenici iluzija o nacionalnom preimućstvu kao neprikosnovenom vladaru svega što nas okružuje. Tamo gdje se kao jedino ubjeđenje ističe pripadnost određenom etnikumu, nema nikakve prilike da se ono suštinski zajedničko svim ljudima, htijenje za boljim i sigurnijim životom, razumije kao jedina stvarna vrijednost. Kako god da bilo, niko od nas sutra neće jesti svoje pripadanje ili nepripadanje bilo kojem od pripadajućih obrazaca izjašnjavanja. Ništa od toga neće biti važno, jer je u svojoj osnovi samoobmana, alibi za odustajanje od egzistencije. Nacionalizam je, jasno je, utočiše za hulje i one koji nisu u stanju, zarad vlastite komocije koju uživaju u sukobima, poduzeti ništa drugo osim bildanja razlika. I nije bitno da li se radi o stvarnoj političkoj borbi, sportskim takmičenjima, kulturnim programima ili svakodnevici koja nam klizi između dlanova, betonirano stanje mira nad kojim je natkriljeno iskustvo rata kao jedini stvarni primat nas drži taocima i osujećuje svaku mogućnost da se izađe u nešto drugačije. Drugim riječima, samo na razvalinama društva, onog koje neprestano strahuje, gdje se etnonacionalizam ispostavlja kao krunski dokaz našeg prava na preimućstvo nad drugima, moguće je na ovaj način vladati i uspostavljati lažne kontinuitete.

Godinama na ovom istom mjestu ponavljam da je svaki pokušaj besmislen dok se ne sprovede temeljita, dugotrajna promjena paradigme. Koju god tečnost da naspete u ovu čašu, ona će biti istog oblika. A smjelosti, želje, snage da se čaša razbije, kako bi se stvorio neki novi oblik društvene kohezije, nema. Neprestano su posrijedi kolizije istine, niko ne odustaje od svojih tranšeja, otuda se ratna stvarnost, svi ti ceremonijali ponovnog insistiranja na strahu i diobama, nameće kao nepremostiva. I niko ne odustaje od ekskluzivnosti svog stava. Odnosno, bez uspostavljanja onih nužnih sastavnica koje će ovo društvo iznova osmisliti, dati mu neki novi okvir, nema nikakve šanse da ćemo se jedno jutro probuditi u nekom drugačijem životu. A to ovisi od svakog nas ponaosob, koliko smo spremni daleko ići, koliko još ima u nama onog stvarnog vjerovanja da ova zemlja bude jedinstvena u svakoj svojoj različitosti. Pri tome ne govorim o deklarativnim izjašnjavanjima, nego onom istinskom zaronu koji će poništiti sve do sada naslagane slojeve rasapa, pomiriti ih i shvatiti ovo stanje sada kao poraz svih nas zajedno. Pitanje je stoga moramo li čekati da dosegnemo potpuno dno kako bismo iznova počeli gledati svojim očima. Ili pak ima u nama još nekih mogućnosti koje će se prije toga iskristalisati kao spasonosna rješenja. Kako god da bilo, predugo sve ovo traje i postaje nedostojno postojanja.