Predugo sve ovo traje

Nakon što smo mjesecima bili pod paljbom velikih promjena koje nam kucaju na vrata, evo samo što nisu došle, čim se riješimo onih koji nas ometaju u razvoju naše državnosti i prosperiteta, upali smo, kako to obično biva, u razdoblje političke depresije i regresije iz koje se ne nazire bilo kakav razuman izlaz.

Zamor materijala s kojim se na dnevnom nivou suočavamo u tolikoj mjeri kontaminira svaku mogućnost da se uopšte razmisli o nekim novim pravcima, idejama, kako jednom konačno doći u priliku da se ovo društvo učini bar pristojno funkcionalnim, pa je već sada potpuno jasno da opetovano glibimo u isto ono blato na koje smo u ovih trideset godina našeg mira svikli kao na potpuno normalno i prirodno stanje. A ono je, zapravo, sve samo ne normalno i prirodno, to je jedna agonija države u kojoj se krize produciraju kao zabava za glasačku sirotinju, permanentni je to ringišpil sluđivanja i mučne vrtoglavice, zamajava se javnost pompeznošću odlučnosti države da se konačno jednom uspostavi kao stvarnost, dok se u pozadini valja nastojanje da se ništa ne promijeni, da se status enonacionalne klackalice održi trajnim stanjem.

Oni koji su navodno smrtni takmaci u areni parlamentarizma sad polagano popuštaju svoje zadrte stavove, jer je očevidno da bi se smisao njihovog postojanja izgubio ukoliko bi njihovi arhineprijatelji bili izbačeni iz igre. Jer, poznato je, ne možete istrajavati u narcizmu malih razlika nacionalističkog tipa ukoliko nemate onoga ko će vam se suprotstavljati sa druge strane, ko će vam nabacivati na volej priliku da uznemiravate i strašite one na čiju podršku računate.

Samo homogenizacijom etnije, onog ljudstva koje je ovdje uopšte ostalo, koje nije pobjeglo glavom bez obzira odustajući od bilo kakve želje da učestvuje u ovom ludilu presipanja iz šupljeg u prazno, još se postižu neki rezultati. Oko nas su sve sami “čuvari” naroda, oni toliko izgaraju da ne propadnemo u ambis nebitisanja da su zadrigli od tog htijenja, a, zapravo, posrijedi su rastjerivači svakog razuma, pajaci kompradorske agende, koji jedinu svoju priliku vide u potpunoj feudalizaciji svega. Otuda, njima nisu potrebni misleći građani, spremni da se bore i štite ono što je minimum ljudskog dostojanstva, već izluđeni zombiji koji će se talasati onako kako im se svira.

Zastrašena poluinteligentna masa nesposobna da razazna razinu prevare, laži i jada u kojem postoji, prepuštena najrigidnijim arhaičnim tradicionalizmima, baveći se prevaziđenim fantazmama i mitomanskim samoobmanama. Ali, u ovakvim okolnostima i to je dovoljno da bi tako obesmišljeni narodi stvarali iluziju da još uvijek postoje, da su nekakav faktor i učesnici u nečemu. I kad propadaju, kad se potpuno brišu sa mape opstojnosti, oni slijede svoje slijepce na vlasti i sigurno koračaju ka jarugama i ambisima, da bi se konačno strovalili u ambis nepostojanja.

Pitanje je, zapravo, da li smo mi u stanju, nakon svih ovih godina, zamisliti da je moguće egzistirati u nekim drugačijim okvirima, van vakuuma kojem robujemo, u prilikama koje neće biti neprestano smjenjivanje crnog i još crnjeg. Sve češće sam ubijeđen u misao da je nemoguće probuditi se jedno jutro i dočekati da se pojavi neka politička, društvena, kulturna snaga koja se uspjela izdignuti iz kala repetitivnog buncanja naslijeđenih obrazaca. Prigodničarskih sjećanja o vajnoj prošlosti, bez bilo kakve snage da se najdirektnije i najkritičnije pozabavimo onim što jeste sada, kako bismo pokušali spasiti nešto od vrijednosti i ponudili je onima koji će možda poslije nas doći. Isključivosti, udaljavanja, odsustvo svakog dijalektičkog oblika dijaloga, polarizacija na pozicije za ili protiv, potpuno nas je obesmislila. Nismo u stanju ni izmaštati utopiju ka kojoj bi valjalo ići, bez obzira na svu njenu neuhvatljivost i iluzornost. Ukoliko nema minimuma konsenzusa u čemu to želimo živjeti, ka čemu idemo, onda sve jeste puko čistilište, uzaludno trošenje vremena i resursa.

Eto, presudilo se gubernatoru iz Laktaša, sužava se njegov prostor djelovanja, ali bez obzira na to, mi i dalje nemamo apsolutno nikakvog pojma, ni naznake smisla onoga u čemu živimo, šta nas i zašto pokreće. Drugim riječima, bez suštinske, radikalne promjene paradigme, hvatanja koraka sa savremenošću, izoštravanja stavova, ali i iniciranja promjena koje će biti utemeljene na poticanju znanja, spoznaje i nekih novih dosega koji neće biti determinisani našim dosadašnjim iskustvom i krvavom prošlošću, nema mogućnosti da se iskorači, pokrene i dosegne do onog oblika supostojanja gdje je koračanje unazad jedini mogući pravac.