Pred čeljustima uništenja

Osamdeset godina je prošlo od kraja Drugog svjetskog rata ili od vremena kada su fašističke i nacističke snage poražene u svojoj nakani da ljudski život svedu na eugenističko čistunstvo i zavladaju strahom kao jedinim mogućim načinom upravljanja i dehumanizacije svega onoga što se ne uklapa u tu rasističku vizuru svijeta. Dakle, nakon šest godina stravičnog terora i rata, koji je uništio milione života, doveo gotovo do biološkog nestanka mnoge narode, potpuno razorio svaki smisao, zločin uzdigao na nivo proizvodnog lanca logorskog izobličavanja svakog oblika ljudskosti, smoglo se snage i našlo se smisla svjetlosti da se odupre potpunom uništenju i zatamnjenju svega što je bilo poznato iz povijesti ljudskog postojanja.

Od tada do danas mi još pokušavamo pojmiti tolike razmjere zla i dokučiti kako je moguće da se dogodi nešto tako razorno i zašto čovjek čovjeku postaje demonski uništitelj. Napisane su stotine hiljada knjiga, studija i povijesnih udžbenika, snimljeni nepregledni kilometri filmskih traka i fotografija, sve to kako bi se došlo do nekog odgovora, do one spoznajne tačke u kojoj se bar može pokušati shvatiti šta se to dogodilo i šta mu je bilo uzrokom. I danas sa jednakom jezivošću gledamo na sve to, i danas svjedočenja iz Drugog svjetskog rata bude jednaku emociju, pretvarajući svakoga ko se upusti u njegovo istraživanje u užasnutog i nemoćnog posmatrača čiji se mozak opire prihvatiti da je nešto takvo zaista svojstveno čovjeku. A, nažalost, jeste i dešava se, ne prestaje.

U tih osam decenija, koliko je prošlo, sve oko nas se promijenilo na tako drastičan način da se obično smatra da u svim milenijima prije ljudska vrsta nije otišla toliko daleko koliko je postigla u tom kratkom periodu od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Planetarno smo kao civilizacija napravili mnoge iskorake, dosegli neke progresivne tačke koje su mnogim generacijama prije bile gotovo nezamislive ili na razini oniričke vizije, osvojili smo svemir, okeane, planine, vulkane, možemo predvidjeti zemljotrese, znamo pravce kretanja oluja, izumili sve moguće i nemoguće izume i proveli eksperimente koji zamućuju mozak svojim rezultatima. Proizvodimo vještačke organe, stvaramo robote što svojim znanjem gotovo da mogu parirati čovjeku, umreženi smo globalno, u svakom trenutku putem interneta možemo biti na svakoj tački planete, dostupno nam je sve što zamislimo i poželimo. Ako bismo sa te strane pogledali, moglo bi se zaključiti da se čovječanstvo usmjerilo u potpuno drugom pravcu, te da je na zgarištima Drugog svjetskog rata i njegovim klanicama došlo do nekih spoznaja, do konačne odluke da se rat tih razmjera više nikada ne smije dogoditi. Ali, znamo, to jednostavno nije tako.

Uprkos svim tim civilizacijskim dosezima, sada, osamdeset godina poslije, jasno nam je da progres možda jeste u određenim elementima naše civilizacije došao, međutim, u onom suštinskom on nam jednako izmiče i neprestano se iznova vraćamo na prvotnu slutnju pred razjapljenim čeljustima sveopšteg uništenja. Sa jedne strane, cijena napretka je postala potpuno ekološko devastiranje planete, kao našeg jedinog mogućeg staništa. Da bismo dosegnuli sve što nam se čini nužnim kako bismo išli u budućnost, posegnuli smo za krajnjim iscrpljivanjem svih prirodnih datosti i mijenjanja naličja ovog svijeta, dovodeći opstanak na sami rub provalije.

Sa druge, pak, strane bez obzira na sva iskustva koja nam je priskrbio Drugi svjetski rat, današnja naša civilizacija iznova je u potpunosti ogrezla u osvajačkim pohodima koji opustošuju, ubijaju, zatvaraju u logore, provode genocide, potpuno brišu sa lica zemlje živote nastavljajući tačno tamo gdje je hitlerizam stao. To što se možda mijenjaju akteri koji provode ubilačke namjere ne govori ništa drugo nego da čovječanstvo u svojoj cijelosti sadrži u sebi jedan stravičan poriv za uništenjem. Najtragičnije u svemu tome jeste što nema nauka iz prošlosti, odnosno što danas nacizam i fašizam dolaze od onih koji su pred njim najviše stradali i ispaštali.

Otuda, slaviti danas Dan pobjede znači duboko se zamisliti šta svako od nas ponaosob može i mora uraditi, kako na svakodnevnom nivou, u malim koracima, doprinijeti da se otupljuje oštrica koja nam je svima uperena direktno u srce. Da, znam, zvuči krajnje romantična ova moja vizija, ali time ne manje istinita. Fašizam je svuda oko nas, svako zatvaranje očiju i na najmanje njegove podražaje, svako pristajanje na bilo kakvo ugnjetavanje tako što ćemo okrenuti glavu i praviti se da nas se ne tiče, znači dati mu snagu i dopustiti mu da nas satire i dovodi pred izumiranje. Potreba za budnošću veća je nego ikad, na nama je da li imamo snage i smjelosti reći: no pasaran!