Povratak Ive Sanadera
Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer, ponovo je slobodan čovjek: prijevremeno je pušten iz zatvora na uvjetnu slobodu nakon što je odslužio polovicu od dosuđenih mu nešto više od 18 godina zatvora. Osuđen je pravomoćno za ukupno tri djela koja spadaju u najčešće, gotovo školske primjere korupcije: u jednom je izvlačio novac iz javnih poduzeća – afera Fini Media, u drugom je tražio i primio mito – afera Planinska, dok je u trećem prepustio upravljačka prava mađarskom MOL-u nad hrvatskom Inom, naravno, uz milijunsku financijsku nadoknadu. Iako optužen zbog ratnog profiterstva (afera Hypo) i malverzacija sa prodajom jeftine struje privatnoj firmi (afera HEP-Dioki), u spomenutim je predmetima oslobođen. Budući da je prije nepuna dva mjeseca napunio 72 ljeta, odluka Županijskog suda u Sisku o njegovu puštanju na prijevremenu slobodu došla mu je kao zakasnjeli, ali poprilično efektan rođendanski poklon.
Svojih zadnjih nešto više od godinu dana u Kaznionici poluotvorenog tipa u Lipovici, gdje je odsluživao kaznu, Sanader je proveo kao šef zatvorske knjižnice. U opisu poslova dr. Sanadera – doktorska odrednica je bila njegov nužan pratitelj za vrijeme političke karijere, svojevrsna dodana vrijednost njegovu liku i djelu – spadale su, uz katalogizaciju knjiga i slične građe, i posuđivanje i razdruživanje istih. Da li je dr. Sanader inovirao aktivnosti ulazeći u priču s ostalim zatvorenicima o poeziji ili je raspravljao o francuskoj književnosti, primjerice autoru Jeanu Anouilhu – na njemu će i doktorirati u Innsbrucku, doktorat će mu kasnije na jedvite jade nostrificirati komisija u kojoj je bio Predrag Matvejević, koji je i sam priznao da su austrijski doktorati nešto manjeg obima nego naši – ostat će enigma, ali uprava kaznionice je smatrala da je Sanader zbog više razloga zaslužio prijevremeno puštanje.
Ivo Sanader rodio se 1953. godine u Splitu - obitelj mu vuče porijeklo iz Dugobaba kod Klisa, što bi označavalo da dolazi s periferije - otac mu je dio života proveo kao gastarbajter, majka je pak bila domaćica, a relativno velika obitelj od ukupno sedam članova živjela je u skromnom stanu od svega četrdesetak kvadrata u splitskoj radničkoj četvrti. Majka ga je poslala na školovanje u crkvene institucije, studij će kasnije započeti u Rimu kao bogoslov prestižnog zavoda Capranica, ali će ga ljubav prema Mirjani odvesti sjevernije, u Innsbruck. Nakon doktorata (1982) vraća se u Split, glavni je urednik izdavačke kuće Logos, a devedesetih započinje političku karijeru. Poliglot s visokim ambicijama dobro se provlačio kroz meandre hrvatske politike devedesetih godina, a s početkom novog milenija postaje predsjednik HDZ-a. Sanader će u svojoj knjizi napisati da je njegova pobjeda prijelomni politički događaj novog milenija, uspoređuje se, diskretno doduše, s premijerkom Merkel. Naime, tadašnja vlast u Hrvatskoj predvođena premijerom Račanom i predsjednikom Mesićem konfrontirala se s HDZ-ovim naslijeđem – a dr. Ivo je preuzeo uzde u svoje ruke i porazivši Ivića Pašalića i ekstremniju frakciju HDZ-a, usmjerio stranku prema budućnosti.
Sanader je politiku razumio, i onu narodnu, a i onu visoku. Kao opozicioner na splitskoj Rivi kritizirao je suradnju hrvatske vlade s Haškim sudom, a kao premijer smatrao je da suradnja samo potvrđuje dostojanstvo hrvatskih generala. 2004. godine, prilikom pravoslavnog Božića, došao je sa suprugom i nekoliko bliskih suradnika na prijem organiziran od Srpskog narodnog vijeća i pozdravio ih “na normalan, civilizacijski način” – napisat će u knjizi – s Hristos se rodi, izvadivši tako tu skupinu iz svojevrsne ilegale i davši im, nakon ratnih sukoba, i javnu afirmaciju. Manjine su redovno bile dio Sanaderovih vlada, ekstremnim političkim elementima u društvu je znao izdominirati, dok je hrvatski SDP uvjerljivo pobjeđivao, i birački i retorički. Sanadera je karakterizirao vidljivi politički pragmatizam, česta bahatost, ali i retorička umješnost i superiornost koju je, očekivano, koristio u ostvarivanju političkih ciljeva. Istovremeno, europski su ga partneri voljeli i priželjkivali su mu nastavak karijere u vrhu EU. S aktualnim hrvatskim premijerom i predsjednikom Sanader je surađivao čak i direktno, devedesetih u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje su svi radili, ali mu, u vremenu njegove najveće političke snage, od 2003. do 2008, naprosto nisu mogli parirati. Andrej Plenković će mu zamjeriti što mu nije dao željenu poziciju glavnog hrvatskog pregovarača s EU, a Zorana Milanovića, kojega je pobijedio na izborima 2007. “urnisao” je s onim famoznim pitanjem: “I, jesi sastavio vladu”?
U međuvremenu dr. Sanader je postao ljubitelj ne samo visokog političkog društva već i poprilično luksuznog života: službeni avion, Brioni odijela i čarapa, skupocjenih satova Rolex i IWC, blindiranog BMW-a i sličnih radosti plaćanih novcem od koruptivnih aktivnosti. Klupko se polako počelo odmotavati i kada je dao ostavku na premijersku funkciju riječima “doviđenja i hvala na suradnji”, pravdajući se da želi dati novi zamah pregovorima Hrvatske s EU, javnost je intuitivno osjećala da je nešto više u pozadini. Nepotvrđene informacije će kasnije navesti da su njemačke tajne službe detektirale slučaj visoke korupcije sa Sanaderom i direktorom mađarskog MOL-a u glavnoj ulozi – to je ozbiljna energetska priča, dijelom i geopolitička - te ga je kancelarka Merkel naprosto prisilila da abdicira. Sanader će sve to kasnije, poprilično očekivano, demantirati.
Slučaj dr. Ive Sanadera koji je kroz urnebesnu stranicu “ćaća se vraća” ušao u popularnu kulturu pokazuje kako smo svi mi samo suma naših odabira. U slučaju pragmatičnog Sanadera, najmanje njegova tri odabira su bila duboko koruptivne prirode egzemplarnog tipa koja su mu priskrbili osudu, ali i simpatije javnosti koja od politike i ne očekuje ništa drugo osim same korupcije.