Posljednji let

Treći put u tri posljednje godine dolazim na aerodrom da ispratim drugarice. Negdje u isto doba godine. Prvi put je bio maj, godinu poslije august, a ove godine juni. Vruće je, jedva dišem. Ne znam da li od vrućine ili iščekivanja, straha ili neizvjesnosti. Pratim na displeju polaske. Pojavljuje se let za Istanbul na kojem će se naći ona. Glas sa razglasa najavljuje da počinje čekiranje. Ali, nje još nema na aerodromu. Javljaju mi da je slaba, mnogo slaba. Još nisu krenuli prema aerodromu. Ubjeđujem sebe da je samo od nervoze pred put, koju osjećamo svi. Samo nekoliko dana ranije sam je držala za ruku dok je primala krv. Dotrčala sam do bolnice čim sam čula da ide na transfuziju, jer znam da to dugo traje, da joj ne bude dosadno, da pričamo, da se smijemo, da planiramo, da zajedno šutimo.

A danas je pratim na kliniku u Istanbul, gdje će joj pokušati pomoći, produžiti život, umanjiti tegobe, izliječiti je od karcinoma koji je uporan, tvrdoglav, taman i mračniji od najcrnje noći. Propisan joj je lijek koji u Bosni i Hercegovini nije odobren, a aplicira se samo u bolničkim uslovima. Poslije analize nekoliko ponuda, odlučila je pokušati u Istanbulu. Pokušati kupiti još nekoliko dana života bez boli. Još nekoliko dana bez slabosti. Još nekoliko dana bez trke za lijekom.

Teško mi je. Kroz glavu prolijeće sve što je trebalo biti, a nije. Prolijeću nedosanjani snovi, neostvarene želje, njene mlade godine. Prolijeće njeno i naše jučer, danas. O sutra ne smijem ni misliti. Ima li sutra?

Na šalterima je već gužva. Gledam djevojke nasmijane, sretne, koje su jedva dočekale da se otvori šalter da prve predaju prtljagu i što prije krenu na put iz snova. Iza njih u redu je zaljubljeni par. Redaju se mladi, stari, muškarci, žene. Pogledi puni sreće, radosti, mira, spokoja.

Gledam i sebi ponavljam ne smiješ plakati, ubijedi sebe da je pratiš na turističko putovanje. Da će za nekoliko dana uživati na Bosforu. Da će čarolija i svjetla Stambola učiniti čudo, da će me za nekoliko dana pitati koje začine sa Kapali čaršije da donese.

Javljaju mi da su blizu. Odlazim da preuzmem invalidska kolica u koja ćemo je smjestiti, jer slabost, borba i bolest su uzeli svoj danak. Naravno da jesu kada nije na vrijeme dobila potrebni lijek. Trčim sa kolicima prema autu na parkingu, da ne čeka, da što prije krene na put nade. Gledam u njene oči pune želje. Oči koje se žele neba i sunca nagledati. Oči koje svima nama poručuju da se smirimo, da je spremna na sve i da je nije strah. Pokušava pogledom obuhvatiti sve koji smo došli ispratiti je. Na usnama bez glasa lebdi topli, blagi osmijeh koji je oduvijek liječio sve naše rane. Osmijeh koji je i danas pred mojim očima.

Osjetim kako joj se pluća nadimaju. Svjesna da diše svoje posljednje dane. Srca nam se rasipaju u najsitnije komade. Osjetim u grudima ranu koja krvari, u glavi glas koji vrišti, noge postaju sve teže. Pokušavamo se suzdržati od vriska koji bi pomjerio planine, od vriska koji bi se do neba čuo. Želim je zagrliti toliko snažno, sakriti od boli, zaštititi, sačuvati. Pratimo je u zgradu aerodroma. Želimo je što duže imati uz sebe. Odlazi na posljednji let.

Okrećem se ka izlazu. I ponovo gledam u red na šalteru za čekiranje. Pitam se da li su svi ovi ljudi svjesni koliko su sretni? Da li su svjesni koja je privilegija pratiti drugaricu u hotel, na odmor, na plažu? Da li su svjesni koliko su sretni što su uopće u situaciji da odlaze na odmor, što ne odvajaju svaku marku za lijek, vitamine, nalaze, snimanja, a odmor ostavljaju za nekad poslije? Ako poslije dođe. Što ne razmišljaju imaju li sutra i kakvo sutra će osvanuti? Što nisu u stalnoj borbi za lijek, za još jedan dan bez boli, za još jednu noć bez straha, za još malo sunca, malo neba, malo zraka, za još malo života.

Išla bih od jednog do drugog čovjeka i govorila im da uživaju u svakoj minuti života. Udarila bih svakom čovjeku šamar realnosti, svijesti, savjesti. Prodrmala bih ih da počnu uživati u trenutku, u svemu što imaju sad. Da ne provode dane žaleći za nečim što nemaju, ne radujući se zbog onoga što imaju. Objasnila bih im koliko je život lijep, miran, dragocjen. Voljela bih da prije nego ga izgube, shvate koliko je zdravlje važno. Posebno u našoj državi u kojoj se teško bolesni skoro svakodnevno ili otpisuju ili šalju na posljednji let. Naravno, o svom trošku.