Posljednji čin ukrajinske drame
Tri godine od početka ruske invazije na Ukrajinu bilanca ratne tragedije je gotovo katastrofalnih razmjera. Kada se kompariraju analize ministarstava obrane Ukrajine i Rusije, zatim Međunarodnog Crvenog križa, Instituta za proučavanje rata i mnogih drugih, brojevi samo djelomično otkrivaju razmjer tragedije. Ukrajina je izgubila između 81.000 i 198.000 vojnika, Rusija, procjenjuje se, između 50.000 i 100.000. Broj ranjenih na obje strane prešao je pola milijuna, a konzervativne procjene ratnu štetu procjenjuju na oko 200 milijardi dolara. Godine 2014, u trenutku kada je Rusija anektirala Krim te okupirala regije Luhanska i Donjecka, Ukrajina je efektivno kontrolirala oko 93% vlastitog teritorija. Putin će 2022. godine, uz dvije spomenute, anektirati i regije Herson i Zaporožje, te su njihovim pristupanjem Ruskoj Federaciji teritorijalne aspiracije Kremlja (navodno) završene. Nakon tri godine rata brojevi su se, očito je, promijenili u korist Rusije, koja sada kontrolira nešto manje od 20% ukrajinskog teritorija.
Radi se o cjelini čije je osvajanje započelo još 2014. godine, a koje se ratnim djelovanjem proširilo i postalo svojevrsna tampon-zona (buffer zone) između Rusije i Ukrajine. Općenito, tampon-zone su teritoriji koji su u relativnoj blizini graničnog područja smještenog između dvije suparničke države koje dijele kopnene granice. Radi se o lokalitetima koji su najviše i traumatizirani ratnim djelovanjem budući da su se sukobi najvećeg intenziteta odvijali upravo tamo. Također se radi o zonama koje su najviše i (geo)politički opterećene: tamo se i dogodio najintenzivniji ruski udar na suverenitet Ukrajine - aneksija. Službeni Kijev je odmetnute regije smatrao terorističkima, dok je službena Moskva smatrala kako je samo poslušala plebiscitarnu volju naroda, koji se na orkestriranim referendumima, koji nisu međunarodno priznati, opredijelio u smjeru Rusije.
Kada je Rusija pod egidom specijalne vojne operacije započela agresiju na Ukrajinu, već nakon nekoliko dana - kada je postalo jasno da je Putinov blitzkrieg neostvariv -postalo je jasno kako se ratne dinamike dvije zemlje nalaze u pat-poziciji. Vojno superiorna Rusija ne može ostvariti vojnu pobjedu u klasičnom smislu - osvajanje, kontrola i upravljanje cjelokupnim teritorijem - dok Ukrajina, iako se herojski borila, ne može vojnim putem reintegrirati oteti teritorij i vratiti ga pod vlastitu efektivnu kontrolu i ustavni poredak. Tako je brutalni rat koji se vodio na terenu i čija je tragičnost nemjerljiva unaprijed bio osuđen na političko rješenje. Iako je postojalo više pokušaja mirenja, svi su, zbog maksimalističkih zahtjeva i nemogućnosti kompromisa involviranih strana, bili osuđeni na propast. Ljudi su u međuvremenu ginuli, infrastruktura je devastirana, a svaki novi dan rata je otežavao budući politički dogovor. Nakon tri godine rata, u kojemu su se političke pozicije sve više udaljavale jedna od druge, a istovremeno se javio i ratni zamor - kod Ukrajinaca, dijelom i kod Rusa, zatim u dijelu europskih država, a i u američkoj javnosti - nastupilo je vrijeme za posljednji čin, rasplet ukrajinske drame.
U Rijadu su se prošli tjedan susrele visoke delegacije Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država, koje su predvodili prekaljeni diplomat i dugovječni ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i novi državni tajnik Marco Rubio. Nisu uspjeli rasplesti sukob u Ukrajini, ali su krenuli od normalizacije vlastitih bilateralnih odnosa, moguće skice mirovnog rješenja i budućeg susreta tête-à-tête između Trumpa i Putina. Također, raspravljali su o modalitetima buduće ekonomske suradnje, koja je u zadnje tri godine minimizirana. Američka strana je istaknula kako želi okončati ubijanje u Ukrajini, dok je ruska strana, poslovično rezervirana, istakla kako je susret prošao dobro. Na inicijalnom pregovaračkom stolu u Rijadu nije se našla niti ukrajinska strana, a niti predstavnici Europske unije, a čini se da je upravo njima bila usmjerena pejorativna sintagma “iritanata u bilateralnim odnosima” dvije sile.
Prije nešto manje od godinu thinktank Europsko vijeće za vanjske poslove (ECFR) prenio je podatak kako oko 47% Ukrajinaca - anketiranih u jednom većem istraživanju - misli kako će se budući mirovni pregovori odvijati bez njih samih. Njihove prognoze su se, makar dijelom, obistinile, a susret u Rijadu je dokaz u prilog tome. Zelenski, lider zemlje u ratu, isprva će reći da je dogovor nemoguć bez Ukrajine, ali će kasnije reterirati riječima kako je spreman i odstupiti s mjesta predsjednika, ali jedino ako njegova zemlja dobije sigurnosne garancije, poput makar trenutno nerealnog članstva u NATO-u. Iako je teško očekivati da bi nakon trogodišnjeg ratovanja pregovori mogli početi od stanja koje je prethodilo sukobu - status quo ante - ideja da Ukrajina ostane u tadašnjim granicama, uz posebnu upravu u spomenutim regijama, mogla bi se smatrati velikim uspjehom.
No, gotovo je iluzorno očekivati takva rješenja, ipak je trogodišnji rat ostavio dubokog traga na odnose Rusije i Ukrajine. Tako će posljednji čin drame u Ukrajini biti posve nepravedan, ali makar će zaustaviti stradanje ljudi - to je geslo svake realpolitike - uz bolne ustupke, teritorijalne i simboličke u zonama, koje, istini za volju, Ukrajina efektivno ne kontrolira još od 2014. godine, a nije ih u mogućnosti reintegrirati u vlastiti ustavni poredak iako su je godinama uvjeravali u suprotno. Drama u Ukrajini i kod prosječno osjetljivog čovjeka izaziva gnušanja i podsjeća nas kako je sila, u brutalnom ili suptilnom obliku, ipak temeljni jezik političkih i međunarodnih odnosa.