Posljednja igra leptira

Branko Blanuša ni za šta nije kriv. On naprosto nije imao šanse. Da je bar za trenutak znao u šta se upušta, da je bar mogao da nasluti u kakav zvjerinjak ulazi - mogla bi mu se reći koja. Ali, ništa nije bilo na njegovoj strani. Niko ne može pomoći SDS-u. Ako neko možda i može, taj sigurno neće dobiti priliku. Fotelja će uvijek pripasti ili nekome ko će iz nje dobro trgovati ili nekome ko se u njoj neće snaći. Istorijska je nesreća SDS-a što je ovih prvih uvijek bilo više. Oni su je najprije prodali, potom i uništili.

Branko Blanuša zaista ni za šta nije kriv. Nije kriv što je predstavljen kao kandidat za predsjednika Republike Srpske na prijevremenim izborima, nije kriv što je na tim izborima zamalo pobijedio, nije kriv što su ga nakon toga birali za predsjednika stranke. Prvo se desilo slučajno, drugo dvoje se iz te slučajnosti - izlilo. Slučajni uspjeh - a njegov rezultat na prijevremenim izborima više je slučajan nego što je proizvod sjajnog opozicionog rada na terenu - na Blanušinu je vatru dolio malo više benzina nego što je možda trebalo.

Nijedan predsjednik SDS-a u posljednje dvije decenije nije uspio da riješi problem koji ima u mračnim dubinama po kojima se kreću dvostruki agenti i zlonamjerni špekulanti. Niko nije uspio da se izbori sa onima koji po stranci rovare tiho i uporno, kao termiti u drvenoj gredi, i zato je SDS danas tu gdje jeste: sveden na istorijski minimum, poražen, pomalo i ponižen, zagledan u svoju prošlost od koje ne može da živi. Ako poneku bitku i dobije, biće to zato što su mnogima dodijali oni protiv kojih se SDS dvadeset godina bezuspješno bori, a ne zato što je stranka stala na noge.

U jednu se vreću mogu nakupiti oni koji rade za stranku, a i njih je sve manje, jer se oni drugi, oni koji rade samo i jedino za sebe, množe kao punoglavci. Mladen Bosić ni na jednim izborima nije smio da stane na crtu Dodiku, Vukota Govedarica je izgubio dobijenu trku protiv Željke Cvijanović, Mirko Šarović je 2022. donio stranci epski poraz na opštim, a Milan Miličević prije dvije godine na lokalnim izborima. Stranka je, nema sumnje, pala, ali to je manji problem: onaj veći predstavljaju “dabrovi” koji su pregrizli svaki stabilniji stub na kojem je SDS stajao.

Lijepo je onomad rekao Ognjen Tadić da su problemi ove partije počeli kada je Srpska demokratska stranka postala - SDS. Kada su puna usta zamijenjena polupraznim. Tadić je jedan od onih koji su za to “skraćivanje” krivi, ali je pravo čudo kako SDS ne umije da se izbori sa “trojancima” u sopstvenim redovima. Govedarica je svojevremeno iz stranke hrabro izbacio Obrena Petrovića i Borisa Jerinića, ali SDS nikada poslije toga u Doboju nije mogao da napravi ni ozbiljniji mjesni odbor. Obren i Jerinić drže Doboj u džepu, nema sumnje, ali front se pravi polako, rov po rov, puškarnica po puškarnica, a toga u SDS-u niti ima, niti će biti. Sve su prilike da će jednog sjajnog mladog odbornika koji je trebao da postane portparol stranke mijenjati za izraubovanu sluškinju kojoj je jedini zadatak da predsjednika stranke odvoji od novinara.

Branko Blanuša zaista ni za šta nije kriv. Ako Bosić, Govedarica, Šarović i Miličević nisu mogli da riješe unutarstranačko “istočno pitanje”, ako nisu mogli da presijeku pupčanu vrpcu koja je iz njihovih stomaka završavala u ustima semberskog medijskog šaha, ako nisu mogli da kažu “istorijsko ne” udbaškim naslagama na svojim policama, onda je Blanuša u toj borbi imao šanse taman koliko šanse ima u ogradu zaglavljena ovca protiv kurjaka. On je naivno vjerovao da će njegov autoritet univerzitetskog profesora u jednu ravan složiti sve vektore u stranci, ali nije računa na to da je mnogima koji su u toj igri novac jedini gospodar.

Mogao je Blanuša da miri, da povezuje, da traži, da naređuje, da donosi rezolucije, zaključke i informacije. Rana je preduboka, zavoj je prekratak i pretanak, hirurga nema. Kada je Milan Miličević prije dvije godine priveden i tri dana držan u pritvoru, pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci okupilo se tridesetak njegovih odanih saradnika iz Teslića i jedva desetak visokih funkcionera stranke. Samo je nekolicina njih noćila - prvo pred Republičkim javnim tužilaštvom, potom i pred Osnovnim sudom. U tome je problem SDS-a, koji, plašim se, više ne može postati Srpska demokratska stranka.