Poluprazna kesa, ali topao pogled

Zlatne godine je izraz koji se često koristi za opisivanje perioda starijeg životnog doba, kada ljudi obično odlaze u penziju i imaju više slobodnog vremena. Ovaj period trebao bi biti obasjan radošću i novim prilikama. Trebao bi, ali nije.

Prosječna penzija u Federaciji BiH iznosi 726 maraka, a u Republici Srpskoj 631 marku, što je 42,80 odsto od prosječne plaće. Zemlja smo koja nema čak ni jedinstven penzioni sistem, već je podijeljen na dva entiteta. Većina ističe da bez pomoći djece i porodice ne bi preživjela mjesec. No, šta je s onim penzionerima kojima nema ko pomoći? S onima čija djeca također rade za minimalac, a pri tome imaju svoje porodice? Rastezanje od prvog do prvog postalo je odavno omča oko vrata. U nešto povoljnijem položaju su oni koji su penziju zaradili u inozemstvu.

Život penzionera u Bosni i Hercegovini već odavno je postao kalkulacija. Život im se svodi na mnoga odricanja. Ipak, oni su prvi u redu kada treba platiti režije i podmiriti sve. Nakon što prime penziju, plate režije, kupe lijekove i osnovne životne namirnice, šta im, zapravo, ostane? Dan isplate penzije čeka se s nestrpljenjem, a onda već od sutradan razvlačiš. Teško da to uspijeva, pa čak i najboljim matematičarima. Meso, voće, kafa, sve je odavno postalo luksuz ovoj kategoriji stanovništva. A za ove dane svi se pripremamo. Danas, kada gledamo penzionere, moramo znati da je velika većina njih radila u preduzećima gdje su bila dobra primanja, gdje su uredno plaćani doprinosi. Oni se danas pate. Šta onda da očekuju oni koje žive u ovo doba kada je sve nesigurno - od zaposlenja, plaće pa do plaćanja doprinosa. Kakve će tek te penzije biti i hoće li ih biti uopće?

Svi se susrećemo s našim penzionerima svakodnevno na ulici, prodavnici, u javnom prijevozu. Svi u porodicama imamo barem jednog penzionera. Svaka bora na njihovom licu govori o životu, borbi, ustrajnosti. Njihovi pogledi, dok prolaze pored nas, govore više od bilo koje izgovorene riječi. Podnose oni to stoički, hrabro.

Rijetko se i žale, a i kome da se žale, kada ih niko ne sluša. U njihovim korpama u tržnim centrima nema mnogo namirnica, tek pokoja. Ona najpotrebnija. Ona koju su u datom trenutku u mogućnosti sebi priuštiti. Kad ih pitate kako su, sliježu ramenima i kažu - dobro je, može i gore. Skromni su to ljudi. Kao da nisu proveli više od pola svog života radeći i pripremajući se za penzionerske dane. U proljeće i ljeti uglavnom sjede na klupama po parkovima. Muškarci, gdje imaju prilike, igraju šah, a žene razgovaraju. Poneke na klupi i pletu. Nađu sebi neku zanimaciju, onako skromno, tiho, penzionerski. Zimi su uglavnom u svojim domovima. Vani rijetko izlaze, jer ukoliko je klizavo i poledica, boje se da se ne povrijede. Kosti krhke, zdravlje narušeno, a zdravstveni sistem ih sve teže prepoznaje. U domovima ne znamo koliko im je toplo. Koliko imaju mogućnosti platiti da se ugriju. Možda su mnogi umotani u deke i broje dane i mjesece da prođe zima i stignu ljepši dani, barem kalendarski.

Iz godine u godinu rade se razne analize, a rezultati gotovo uvijek isti. U regiji naši penzioneri imaju najniža primanja. Postoji zakonska pogodnost u BiH, a to je raditi i nakon penzionisanja. No, nisu za to sposobni ni svi penzioneri. Izgleda da rad u penziji više nije stvar izbora, već potrebe.

Mnogi su tokom svog radnog vijeka oboljeli i trebaju im mir, tišina i odmor. Dio života kada se penzionišete trebao bi biti jedan od ljepših. Trebao bi služiti za šetnje, poneko putovanje, druženje s prijateljima i porodicom, te radost u odrastanju unuka. U današnje vrijeme, nažalost, ovo možemo pročitati samo u knjigama i pogledati u nekom filmu. Naši penzioneri rade sve, samo ne uživaju. Svaki dan je borba za opstanak i preživljavanje. Bilo je blagog povećanja, bilo je nekih vrsta pomoći, ali treba biti realan i priznati da je to sve malo i zaista ispod svih standarda. Znam da je teško i da se svi u današnje vrijeme borimo sa životnim izazovima, ali ukoliko imate, a sigurno imate, u svojoj okolini barem jednog penzionera, priuštite mu zadovoljstvo i uz osmijeh poklonite ponekad barem neku voćku ili slatkiš. Kako starimo, sve više nalikujemo na djecu i znajte da će ih to itekako obradovati.

Nose penzioneri današnjice svoje breme na leđima, pokoju polupraznu kesu iz prodavnice, a kod kuće listaju stare albume sa slikama i prisjećaju se nekih davnih, sigurnijih i ljepših vremena. I ne treba više pitati ni jednog penzionera kako preživi od penzije do penzije. Znaju to oni najbolje i sigurna sam da nema jutra kada se probude, a da sami sebi ne postave to pitanje.