Politika po mjeri JD Vancea
Minhenska sigurnosna konferencija (MSC), šezdeset i prva po redu, završila je doslovno u suzama: emocije su bile prejake za Christopha Heusgena, predsjedavajućeg prestižne konferencije, koji je tužno konstatirao kako stvari naprosto nisu više kao nekada. Potaknut revolucionarnim govorom JD Vancea, američkog potpredsjednika, Heusgen je jedva izustio kako su zajedničke vrijednosti i načela europske sigurnosti duboko ugrožene i onda se taj njemački diplomata naprosto slomio, promumljao poneki neartikulirani slog, pognuo glavu i tiho zaplakao. Napustivši podij, najbliže suradnice su mu udijelile nježni zagrljaj koji je, čini se, makar prividno smirio raznježenog njemačkog diplomatu.
Govor američkog potpredsjednika Vancea od nepunih dvadeset minuta jedne je rasplakao, druge temeljno uznemirio, a treće oduševio. Govor četrdesetogodišnjeg potpredsjednika bio je sve samo ne konvencionalan, ali ipak daleko od dramatičnosti s kojom ga je šira javnost većinom popratila: nakon par uvodnih retoričkih figura, Vance je lakonski istaknuo da se na prestižnoj konferenciji raspravlja o vanjskim ugrozama europske i svjetske sigurnosti, a da je pravi problem što se prijetnja nalazi iznutra, dakle u srži same Europe.
Narugao se Vance, poprilično brutalno, samoj Europskoj uniji, njezinim liderima, optuživši ih za dvostruke mjere kada je u pitanju sloboda govora, selektivna demokratizacija društava te kontroliranje političkih narativa koji odgovaraju samim političkim elitama. Javno je eksplicirao mlađahni potpredsjednik kako je sama Europa naprosto slaba – zlobnici bi rekli politički i sigurnosno impotentna – te stoga hipersenzibilna na svaku vanjsku prijetnju. Preosjetljivi su, dalo se zaključiti, na ruski maligni utjecaj, a premalo su osjetljivi na ilegalne migracije, koje nepovoljno utječu na sigurnosnu klimu u Europi, nizao je Vance kritike. Nakon što je dobrano potresao auditorij, Vance je, kao u svakom dramskom uratku, predložio i rješenje: politički preokret je započeo u Americi s Trumpovom pobjedom i kao takav može poslužiti kao primjer rješenja svake političke drame i društvene kontradikcije i u Europi.
“U Washingtonu je novi šerif u gradu”, poentirao je Vance, negdje u sredini drugog čina govora, i poželio proširiti malo Trumpovu agendu s ovu stranu Atlantika, pohvalivši sve političare koji autentično zastupaju volju naroda, demokraciju i slobode. Pohvala je posebno razveselila mnoge europske konzervativce, autoritarne lidere te protagoniste desnice radikalnijeg tipa, koji su se ponajviše prepoznali u Vanceovim stavovima.
Vraćao se Vance stalno na pitanje sigurnosti i postavio je, moramo priznati, par uspješnica: “Znate li protiv čega se vi uopće borite?” – retorički je pitao publiku, istaknuvši da se sadašnja Europa plaši “glasova, mišljenja i svijesti koja vodi vaš vlastiti narod”? Demokratska Europa je izdala vlastiti narod, budući da je politički zanemarila volju milijuna birača, njihove misli i brige, njihove aspiracije, za koju su političke elite smatrale da su nedostojne čak i razmatranja, nizao je Vance kritiku. Slična taktika korištena je inače i u predizbornoj Trumpovoj kampanji te se pokazala kao poprilično uspješna.
Iako populistički intoniran govor, Vance je, makar dijelom, dobro adresirao svu nemoć i prefriganost europskih politika: s jedne strane su zastarjele političke elite koje nisu u stanju čuti muke vlastitih građana te propagiraju dvostruka mjerila u javnom životu, ali njegov govor nije bio samo kritika ili, pak, žalopojka o stanju demokracije u Europi već programski govor koji je za cilj imao destabilizirati europsku političku vrhušku ukazavši na njezin kukavičluk i političko licemjerstvo odmetnutih elita. Dok ih je kritizirao, na prestižnoj je pozornici artikulirao tipične ideje europskih konzervativnih krugova, pokazavši ih kao jedine ispravne i smislene jer, kao on, poštuju svetu volju naroda.
JD Vance je, ako se posvetimo njegovom psihološkom profilu, poprilično složena osoba. Svjestan toga, 2016. je objavio autobiografsku knjigu “Gorštačka elegija. Memoari o jednoj obitelji i kulturi u krizi” koja ga je lansirala u orbitu slavnih. Knjiga je postala bestseller, doživjela je i ekranizaciju, a javnost je upoznala s patnjama mladog Vancea i uspješnim prevazilaženjem svih nedaća. Romansiranog tona, ta motivacijska knjiga progovara o epizodama ne samo njegovog života, ranama, patnjama već i nadama. U knjizi, koja je više od autobiografije, njegov politički manifest – neki književni kritičari će reći da se radi o “političkoj platformi maskiranoj u memoare” – izmjenjuju se razne sekvence teškog djetinjstva, problematičnog odnosa s majkom, inače ovisnicom, sudjelovanja u ratu u Iraku, studiranja prava na prestižnom Yaleu te emocionalnih nesigurnosti i napokon mirne luke s odabranicom Ushom.
Pišući o sebi, Vance u knjizi paralelno razvija i političku platformu koja adresira muke malog čovjeka, kojega su političke elite i vlastiti odabiri doveli do ruba egzistencije i brojnih životnih kontradikcija. U godinama koje su slijedile, Vanceov lik je postao magnet za čitavu plejadu Amerikanaca koji su se identificirali s njegovim životom. Iako je svojedobno javno pisao kako Trump nije adekvatan za predsjednika, čini se da su njih dvojica pronašli modus političke simbioze. U Münchenu JD Vance naprosto je pokušao proširiti Trumpovu doktrinu i na političke procese europskog kontinenta. I umjesto da je dobio adekvatni i trenutni protuodgovor, većina europskih političara se samo rasplakala i zabrinuto najavila budući summit na kojemu će se raspravljati o sigurnosnim i drugim izazovima.