Politika iz ledenog doba

Iako Europu s početkom nove godine nisu pogodile klimatske nepogode epskih razmjera, ipak je dobar dio Starog kontinenta osjetio (ne)predvidljivu ćud prirode u formi hladnoće, snijega, ledene kiše i jakih vjetrova. U Njemačkoj je, uslijed snijega i leda, otežan promet pa su čak i željeznice, poznati Deutsche Bahn – sinonim za preciznost i prometnu stabilnost – privremeno suspendirale usluge na sjeveru zemlje, a još sjevernije, baltičke zemlje su gotovo preklinjale vozače da se suzdrže od nenužnih putovanja. Francuska je dočekala oluju Goretti, koja je dovela do privremenog prekida elektrodistribucije za 320.000 domaćinstava.

Unatoč težim meteorološkim uvjetima, Parižani su zadržali pozitivan duh, te su padinu Montmartrea, jednu od najviših prirodnih točaka u Parizu, iskoristili za bezbrižnu varijantu gradskog skijanja. Letovi su otkazani na brojnim europskim aerodromima – samo je Amsterdam u jednom danu brojao oko 800 otkazanih letova – a iako je, primjerice, u Nizozemskoj napadalo svega oko 15-ak centimetara snijega, čak je i to bilo dovoljno da oteža mobilnost većeg dijela populacije koja preferira bicikl kao glavno prijevozno sredstvo. Nizozemski Kraljevski meteorološki institut je podsjetio da je prosjek snježnih dana 1963. bio oko 23 dana godišnje, a iako je sada prosjek samo tri snježna dana, i to je, izgleda, previše, čak i za tu razvijenu zemlju. Klimatske promjene koje su narušile predvidljivost prirode, tvrde stručnjaci, učinile su nas potpuno neotpornima na čak i posve normalne i očekivane prirodne fenomene, poput snijega i hladnoće, generiravši tragične epizode, ali istovremeno i pokoju komičnu i bizarnu.

Snijeg je okovao i prijestolnicu susjedne Hrvatske, a aktivnosti komunalne službe su toliko iziritirale širu populaciju koja priželjkuje povratak pokojnog gradonačelnika Bandića, koji je u kolektivnoj svijesti ostao kao osoba koja je znala upravljati ili hendlati – rekli bi Zagrepčani – svakom kriznom situacijom u gradu, pa i onom u vezi sa vremenskim neprilikama. Tako je svojedobno, kada je snijeg iznenadio hrvatsku prijestolnicu, upravo Milan Bandić uzeo lopatu u svoje ruke, dajući tako ritam čitavom gradskom komunalnom orkestru. Televizičan kakav je bio, zalagao se da tržnice, ta kultna mjesta zagrebačkog života, budu očišćene. “Ralit, čistit, nosit”, govorio je gradonačelnik Bandić, sugeriravši da se otvore kanalizacijski šahtovi i da se snijeg trpa tamo, a ostatak nosi u rijeku Savu. Plastično da ne može biti plastičnije, isticao je Milan da snijeg treba pojesti do jutra, kako bi se osigurao nesmetani život populacije u danima koji slijede.

Snijeg je pao i u Bosni i Hercegovini – radi se pretežno o kontinentalnoj klimatskoj zemlji, gdje snijeg zasigurno nije nepoznanica – po mišljenju političara očekivano, ali opet potpuno iznenada, te je uhvatio nespremnu čitavu plejadu komunalnih službi, vrsnih direktora javnih poduzeća, glagoljivih načelnika, kozmopolitskih gradonačelnika, ogolivši funkcionalnost njihovih politika do srži, do apsurda, ponekad čak i komičnog. Prve pahulje snijega, koje su koincidirale s prvom nedjeljom u 2026. godini, pokazale su se kao kataklizma epskih razmjera, posebice za glavni grad Sarajevo: zastarjela cestovna mehanizacija je naprosto trokirala pod prvim nježnim snježnim pahuljama, a soli, razni kloridi koji se koriste kako bi se smanjila mogućnost zamrzavanja cesta, ostali su izgubljeni u prijevodu, nedostatni da umanje ćud prirode. Kako su se gomilale naslage snijega i leda, postajalo je sve jasnije kako je bitka s prirodom naprosto izgubljena: cestovni promet je kolabirao, broj posjetitelja traumatologije je rastao, a tragična smrt je odnijela život jedne ženske osobe.

Reaktivne tehnike upravljanja kriznom situacijom generiranom vremenskim nepogodama su posuđene iz prethodnih stoljeća: ručno zimsko čišćenje javnih sfera karakteriziralo je društva od antike pa sve do 18. stoljeća, ali je ostao dominantan alat i u Sarajevu u godini 2026. Mehaničko, a zatim i motorizirano čišćenje, koje se počinje razvijati s industrijskom revolucijom, a zatim i ono kemijsko (tzv. revolucija soli), zakazalo je gotovo u potpunosti, a suvremena paradigma, nažalost, nepostojeća, upravljanja kriznim situacijama uzrokovanim snijegom (centralizirana koordinacija, pametna infrastruktura, preventivne radnje, korištenje senzora i baziranost na interakciji podataka u realnom vremenu i tehnologije) ostala je samo fusnota, nedosanjani san ili pak odlomak iz nekog referentnog djela o urbanoj sigurnosti zimi.

Opozicija je, naravno, likovala, gotovo potpuno opravdano, a pozicija se posipala pepelom i pokušala umanjiti negativnu percepciju javnosti jednostavnim radnjama, poput lopatanja, koje su trebale umiriti širu javnost i potaknuti aktivnu participaciju građana u javnom životu, kako to suvremeni demokratski postulati i sugeriraju. Tako su članovi stranaka koje participiraju u vlasti uzeli lopate u ruke i priredili pokoji video za društvene mreže koji je imao dozu bizarnosti, kao da se radi o posve neduhovitoj montipajtonovskoj epizodi. Sistem, čiji smo dio, zakazao je, ali sada, u znoju lica svoga i s nadljudskim naporima, uz smiješak i lijepu riječ, adresiramo potrebe najosjetljivijih populacija među nama. Umjesto da političko djelovanje usmjere na razvijanje sistema koji funkcionalno upravlja svakom onom kriznom situacijom u vezi sa urbanom i ambijentalnom sigurnosti, većina političara u BiH se potpuno iscrpljuje u retoričkim i simboličkim bitkama, te im, uslijed bavljenja trivijalnostima, intencionalno ili zbog manjka kompetencije potpuno promaknu iz vida realni i mogući problemi, koji samo izbiju na površinu s prvim snježnim radostima, prvim kapima kiše ili ledom na cesti, ogolivši tako bit njihovog političkog (ne)djelovanja.