Politika anomalija i kriza

Kada je 1992. godine američki pjesnik i kantautor Leonard Cohen objavio album “Budućnost”, razmišljajući o svijetu u kojemu živimo, napisao je kako u svemu postoji pukotina, ali je ublažio malo defetizam dodavši kako upravo kroz pukotine, koje svi imamo i na individualnoj i na kolektivnoj razini, ulazi svjetlo, podsjetivši nas na diskretnu nadu za vrijeme koje slijedi. Aktualna politika u svijetu je prepuna lomova, koji su metafora za slabosti, propuste i nerješive krize. Sjedinjene Američke Države se nalaze u ICE Ageu, ali ne onom iz simpatičnih crtanih filmova, već u dobu u kojemu Služba za imigraciju i carinsku kontrolu (ICE) doslovno provodi zakone i sigurnost, ali istovremeno postaje simbol represije i okrutnosti prema ne samo migrantima već i onim običnim američkim građanima. ICE je nekada bio ključan akter u provođenju politike razdvajanja djece od roditelja migranata na granici između SAD-a i Meksika, zatim se specijalizirao za racije i uhićenja u zajednicama, školama, crkvama i radnim mjestima, a kasnije će postati poznat po prekomjernoj uporabi sile pri uhićenju i deportacijama, uključujući starije osobe i osobe s invaliditetom. ICE je egzekutivni organ koji ne radi drugo nego provodi zakone i odluke koje je Trumpova administracija donijela, smatravši da su neophodni za sigurnost nacije.

U međuvremenu, na vanjskopolitičkom planu, Trump je uspio pritvoriti venecuelanskog predsjednika Madura, prijetiti Iranu intervencijom, a ostalo mu je vremena baviti se aneksijom Grenlanda i nametanjem drakonskih carina drugim državama. U Iranu - koji je doslovno u offline modu - ako ga uzmemo kao antipod američkom načinu života, režim je izložen javnoj kritici, prosvjedi još traju, a sigurnosne službe provode zakon doslovno i brinu se, po njihovim službenim komunikatima, za javni red i mir. No, realnost daje drugačiju sliku, te su procjene, čak i one konzervativne, neprecizne, ali indikativne, primjerice, ona New York Timesa, govori o najmanje 3.000 mrtvih prosvjednika. Svijet se još nije, a nikad neće ni oporaviti od recentnih genocidnih radnji u Gazi, gdje je izraelski režim doslovno provodio svoje strategije nacionalne sigurnosti, koja je posve militarizirana i lišena gotovo svakog ljudskog elementa. Rusija i Ukrajina uz pomoć poneke treće strane pokušavaju okončati sukob, talibanski režim u Afganistanu se bavi posve trivijalnim moralnim pitanjima, maltretirajući svoje građane, posebice žene. Iako se u 2025. godini broj iregularnih migranata smanjio u Europskoj uniji za nešto više od jedne četvrtine (cca 26% prema podacima FRONTEXA), pitanje migracija ostaje jedno od temeljnih političkih pitanja na Starom kontinentu. Prostor Zapadnog Balkana se unatoč svojoj poslovičnoj političkoj fragilnosti, pokazao neobično otporan na unutrašnje i vanjske dinamike. Upravo se balkanska verzija stabilokracije, političkog koncepta koji prioritizira stabilnost nauštrb naprednijih demokratskih aranžmana, sloboda i društvene pravde, pokazala funkcionalnom i otpornom na izazove, ali istovremeno stvorivši indignaciju kod mnogih građana koji bi željeli nešto više.

Nakon kraja hladnog rata, dominantna paradigma međunarodnog sistema temeljila se na liberalnoj demokraciji, tržišnoj ekonomiji, multilateralnim institucijama (UN, NATO, WTO i dr.) te na kolektivnoj sigurnosti i rješavanju konflikta i disputa diplomatskim putem. No, onda se ta paradigma, koju smo moguće prihvatili s prevelikim optimizmom, počela mijenjati. Prvo su se pojavile anomalije i izuzeci, pojave koje se nisu uspjele riješiti unutar općeprihvaćene paradigme. Međunarodni presedani i učestale intervencije bez mandata Vijeća sigurnosti, zatim regionalni sukobi, prve faze migrantske krize su počele nagrizati sistem u koji smo vjerovali. Anomalije su generirale krizu koja se manifestirala u rastućim vojnim tenzijama, ekonomskim rivalstvima, te slabljenju globalnih institucija. I svakodnevna politika je doživjela svojevrsnu bifurkaciju, razdvojila se na dvije grane: visoku politiku, posve neinventivnu, formalističku i često dosadnu i onu populističku, bazičnu, lišenu univerzalizma, ali razumljivu kao pokušaj odgovora na sve kontradikcije s kojima se građani susreću, a koje visoka politika ne prepoznaje, a niti adresira kao relevantne. Kao rezultat ovih dinamika dobili smo potpuno polariziranu i konfuznu političku scenu, koja, u određenim aspektima, predstavlja izazov za samo društvo. No, kriza je također prilika za razvoj nečeg novoga.

Unatoč mnogo sivoj (političkoj) perspektivi, da se poslužimo analogijom iz uspješnice benda Dubioza kolektiv, realistična perspektiva pokazuje kako se vremena naprosto mijenjaju. Kanadski premijer Mark Carney u svom obraćanju u Davosu adresirao je pukotine u svjetskom poretku: realistično i mirno, ali bez optimizma, Carney je samo podsjetio kako je pukotina u svjetskom poretku naprosto činjenica, ali je istovremeno samo poziv na prilagodbu, adaptaciju ili buđenje. Bez nostalgije i lamentacija prema prošlim vremenima, kanadski premijer je usmjerio svoj govor prema zajedničkoj izgradnji nečeg većeg, boljeg, jačeg, pravednijeg. U rijetko viđenom govoru, briljantnom po strukturi i stilu, koji plijeni jednostavnošću, kanadski premijer je postao zagovornik konzistentnog pristupa koji primjenjuje iste standarde na saveznike i rivale, te stvara institucije i dogovore u skladu s time. U vremenu erozije svakolikih politika, njegov govor predstavlja vizu za političku budućnost i pokazatelj kako u moru bezličnih političkih predstavnika i nasilnih silnika, šira javnost prepoznaje i cijeni političku autentičnost, koncilijantnost i stav, osobine koje se u visokoj politici najčešće nalaze samo u tragovima.