Pobjedonosna Titova vojska

Devetog svibnja 1945. objavljena je bezuvjetna kapitulacija fašističke Njemačke, širom Europe se slavio kraj Drugog svjetskog rata, a u sjevernom dijelu tadašnje Jugoslavije, točnije u Sloveniji, još su trajale borbe protiv ostataka kvislinških formacija (ustaše, četnici, ljotićevci, bjelogardejci i drugi), koje ne samo što su odbijale predati se partizanima nego su pružale jak oružani otpor. Na jugoslovenskom ratištu rat je okončan 15. svibnja 1945, a komandant 17. istočnobosanske divizije NOVJ-a, potpukovnik Blažo Janković (Drušići kod Cetinja, 1910 - Beograd, 1996) 31. svibnja iste godine predao je u Mariboru raport vrhovnom komandantu Titu riječima: “Druže maršale, rat je završen. Na Pohorju nema neprijatelja. Sedamnaesta divizija spremna je za smotru.”

Nažalost, u borbama kod Dravograda, od 12. do 14 svibnja posljednje ratne godine, poginula su 82 hrabra borca Sedamnaeste divizije, ne dočekavši Dan pobjede, a njihova imena su uklesana u kamene ploče na Partizanskom groblju Slana banja u Tuzli. Janković je poslije rata proglašen za narodnog heroja, radio u JNA i dobio čin generala, a kad sam ga posjetio u Beogradu radi intervjua, bilo mu je drago što ga se sjetio netko iz Sarajeva, jer je, kako je rekao, komandovao hrabrim partizanima iz Bosne i Hercegovine svih nacija.

Narodni heroj Ilija Materić (Drvar, 1911 - Sarajevo, 2004), u intervjuu koji sam s njim vodio 1997. godine, sjetio se završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije i slavne Titove vojske koja je tada bila ustrojena u četiri armije i 52 divizije sa više od 800.000 vojnika i starješina. Na dužnosti političkog komesara Pete krajiške divizije sudjelovao je u mnogim velikim borbama, a jedan od najvažnijih zadataka, kako je istaknuo, bio je borbeni marš ove divizije, u kojoj su bile četiri brigade, iz Bosanske krajine u Sandžak, u jesen 1943. godine, a odatle prodor duboko na teritorij Srbije. Zašto je Vrhovni štab NOVJ-a naredio da 5. krajiška divizija ide ratovati u Srbiji? Sugovornik je rekao da je u trećoj godini rata partizanski pokret bio slab u Srbiji i da se bez pomoći Bosanaca ne bi mogli realizirati ciljevi oslobodilačke borbe. Zapravo, partizanska vojska u Srbiji na raspolaganju je tada imala pet divizija i veći broj samostalnih brigada i partizanskih odreda, ali radilo se uglavnom o novoformiranim jedinicama, nedovoljno popunjenim, veoma oskudno opremljenim i sa malim borbenim iskustvom. Da bi se ojačao NOVJ, maršal Tito je u Srbiju ubacio iskusne krajiške formacije, posebno one koje su se protiv okupatora i domaćih izdajnika, pored ostalog, borile u bitkama na Sutjesci i Neretvi 1943. godine.

U kontekstu šire slike Drugog svjetskog rata, ruska Crvena armija bila je ključni faktor u slamanju Hitlerove Njemačke, ali je bilo i mnogo drugih čimbenika, među kojima i suradnja sa saveznicima, koji su doveli do pobjede nad fašizmom. Prema mišljenju Materića, uz uvažavanje Crvene armije, njena uloga se u Srbiji preuveličava tako što se smatra da se bez njenog sudjelovanja Jugoslavija ne bi mogla osloboditi - što nije točno. S tim u svezi, Materić je podsjetio i na ovaj događaj: “Dva dana prije završetka borbi za oslobađanje Beograda u jesen 1944, komandant 5. krajiške divizije Milutin Morača i ja kao komesar, na njegov zahtjev, imali smo susret s ruskim generalom Sergejem Semjonovičem Birjuzovim, koji je bio komandant 37. armijske grupe Crvene armije. Rus je bio oduševljen borbenim moralom i hrabrošću bosanskih partizana i vještim komandovanjem. Čestitao nam je i rekao: Imate odličnu vojsku, sjajno ste se borili i oslobodili Beograd, mi idemo dalje, a ovu teritoriju ostavljamo vama, jer znam da je u sigurnim rukama.” Materić je još rekao da je uvjeren da bi NOVJ tada oslobodio Beograd i bez Crvene armije, njenih tenkova i artiljerije, ali bi to potrajalo duže i sa puno više žrtava.

Povjesničari koji su istraživali Narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji posebno ističu važnost formiranja Prve proleterske brigade NOVJ-a u prosincu 1941. u Rudom, jer je to bila formacija sposobna za djelovanje gdje god se ukaže potreba i nije bila vezana uz pojedini teren kao što su bili gerilski odredi. Brigade su ubrzo postale osnovni nositelji oslobodilačke borbe, a da bi se naglasila njihova mobilnost, one osim epiteta proleterska, dobijaju i naziv udarna. Do sredine 1942. bilo je ustrojeno sedam brigada, a do kraja te godine još 29. Brigade su imale između 500 i 3.000 boraca i postaju sposobne ne samo za gerilsko već i za frontalno djelovanje kada postoje odgovarajući uvjeti. U studenome 1942. od većine brigada ustrojava se osam divizija, od čega je njih šest udruženo u dva korpusa. Divizije su imale između 2.000 i 5.000 boraca. Uvodi se izraz Narodnooslobodilačka vojska i u tom periodu partizanska armija bila je dobro naoružana, organizirana, s maršalom Titom na čelu, koji je znalački i vješto rukovodio pokretom do konačne pobjede nad okupatorom i domaćim izdajnicima i novog socijalističkog društvenog uređenja.