Po Zori se dan poznaje
Sat vremena, jednu minutu i dvadeset i pet sekundi. Toliko je ministar(ka) finansija Republike Srpske Zora Vidović prije nekoliko dana odgovarala na neugodna pitanja visprenog i drskog Mate Đakovića. Sat vremena, jednu minutu, dvadeset i pet sekundi. Tačno sat vremena više nego što sljepoočni režanj može da podnese. Uostalom, nije trebalo sve ni slušati, jer je cijela Zorina besjeda stala u svega tridesetak izuzetnih sekundi.
Predsjednik Republike, kazala je ministarka jednu minutu i dvadeset pet sekundi prije kraja emisije, naš je čovjek koji ima tol’ko ideja da mi svi da za njim trčimo ne možemo ni popamtiti, a kamoli realizovati te ideje. I bilo bi dobro kad bi malo više realizovali njegove ideje. I ovo sad sve što se desilo. Ja sam apsolutno bila u toku toga što se dešava. Ali niko od nas, vjerujte, ne bi im’o hrabrosti da izađe s tim. Niko. I kad je on meni to rekao, ja sam se...
Prije nego što Zora nastavi ove divne riječi, valja reći šta joj je to predsjednik rekao, a rekao joj je da će plate u javnoj upravo uskoro ići - gore. I to ne malo, kako bi Zora pomislila - jer bi i to malo njoj bilo mnogo - nego svima po deset, a policiji čak četrdeset odsto. Predsjednik je izračunao prije nego što je Zora stigla da zašilji olovku: za unutrašnje organe treba naći dodatnih 58 miliona, za učitelje, nastavnike i profesore 65 miliona, za javnu upravu 17,6 miliona KM, a za doktore, medicinske sestre i tehničare 53 miliona maraka.
Slijedi nastavak koji je daleko potresniji: Kaže: Aj, Zoro, malo izračunaj, pa ćeš vidjeti. I ja kad sam krenula da računam, računam, računam, ja sam došla do računice da se to sve može. Zaista nemam riječi za predsjednika. I teško se Republici Srpskoj, ja zaista to tako mislim, ne daj bože da njega osude ili da on ode sa te scene. To... Na kraju, mi to ne smijemo dozvoliti. I da ga osude, mi to ne smijemo dozvoliti. Nas nema. Besjeđenje je, dakle, završeno paklenom vizijom uz odlučno i nepokolebljivo klimanje glavom Zorinog “isljednika”.
Zoru Vidović kao da je rodila Sanja Vulić. Bez predsjednika nema vatre, nema vode, nema vazduha, nema zemlje. To, naravno, nije tačno, jer osnovni elementi na kojima se griju promrzli Dodikovi jurišnici ipak imaju drugačiji karakter. I krene tako Zora da računa, računa, računa i na kraju izračuna šta su sve oni koji ne smiju dozvoliti da Dodik “ode sa scene” dobili dok je on po njoj hodao, plesao i pjevao i shvati da ništa od toga neće imati ukoliko predsjednik sa nje siđe.
Da je voditelj bio malo vispreniji i zeru budniji, mogao je da postavi drčnoj ministarki bar dvadeset i osam pitanja: čiji je to “naš” predsjednik Republike? Koliko to tačno ideja ima predsjednik? Koliko ideja ima gospođa ministarka? Koji je predsjednikov rekord na sto metara? Ko mu nosi vodu da ne izludi trčeći, a ko majicu da se presvuče nakon što završi još jednu veličanstvenu trku u kojoj su dobili svi osim njega? Zašto oni koji prate predsjednika ne mogu ništa zapamtiti? Uzimaju li nešto protiv zaborava?
Što ne “realizuju” malo više predsjednikovih ideja? Ko im ne dozvoljava? Da li bar realizuju svaki drugi tender u skladu sa predsjednikovim uputstvima? Gdje su pare? Kako koje pare? A gdje ćete nabaviti pare? Kako koje pare? A zašto vi niste hrabri kao naš predsjednik? U kakvom ste toku bili? Koliko ste dugo računali? Jeste li koristili digitron ili ste sve sravnali iz glave? Koliko godina predsjednik treba da bude na vlasti prije nego što nas američka, njemačka i japanska ekonomija stignu i prestignu?
Je li bilo Republike Srpske prije predsjednika? Hoće li je biti poslije njega? Ako nema njega, koga nema - nas ili vas? Šta biste radili kada ne bi bilo predsjednika? Da li biste znali računati ako vam u računu ne bi pomagao predsjednik? Da li dobijate isti rezultat kada računate sami i kada računate sa predsjednikom? Da li predsjednik više voli da množi ili da dijeli? Da li mu svako oduzimanje završi sabiranjem? Jeste li vi, gospođo Vidović, normalni?