Pjesma koja nas je održala

Vijest da je sevdalinka upisana na UNESCO-m Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva svakako predstavlja vrlo bitnu činjenicu za bosanskohercegovačku kulturu u njenoj ukupnosti. Tim činom ono što već dugo znamo o sevdalinci, kao jednom od supstancijalnih izraza naše kulture na ovim prostorima, dobija i svoju globalnu revalorizaciju. Drugim riječima, njeno mapiranje približava nas na još jedan način kulturi svijeta, a vrijednosti koje su sadržane u sevdalinci, cijeli kulturološki splet odnosa unutar nje same, koji nam svjedoči kontinuitet međukulturnih preplitanja i sažimanja, postaju planetarno poznate i vidljive. Ako bismo tražili ličnu kartu ove zemlje, sve ono što ona u svojim korijenskim osnovama jeste, onda bismo to nedvojbeno mogli pronaći u onome što sevdalinka sa sobom nosi. Ona je sukus supstancijalnog bića Bosne i Hercegovine, kroz nju se vide i jasno manifestiraju sve naše spetljanosti i sraslosti, svi naši bolovi, tuge, ali i sva sreća i radovanje. Sa druge strane, sevdalinka je pjesma koja u cijelom svom povijesnom razvoju nosi mnoge važne poučke o životu kakav ovdje jeste, ona sadrži u sebi cijeli niz subverzivnih elemenata koji kroz vijekove iza nas svjedoče da se ovdje ipak, uprkos svemu, i u najtežim vremenima, i u najzamršenijim okolnostima, vjerovalo da je život moguć van nametnutih narativa i okvira. Preciznije govoreći, sevdalinka jeste i jedna vrsta pobune, ona je raskidanje okova stegunutosti u etno-religijsku isključivost, njome se prevazilaze one izmišljene granice, ona raskida zabrane, donosi ono proskribirano i naizgled nemoguće. U tom smislu sevdalinka jeste dobrim svojim dijelom apokrifni narodni izraz, iz nje se u najboljem smislu zrcali sva šizmatična specifičnost ove zemlje.

Svojevremeno sam opsesivno čitao sve moguće tekstove sevdalinki do kojih sam mogao doći, i u njima sam nalazio suštinsko zrnce onoga što zaista pokreće želju da se bori za BiH onakvu kakvom je zamišljam u idealnom smislu. A ona jeste, u mom imaginariju, zemlja prelijepih razlika, kontradikcija koje blaže i straše, ali ipak magnetično privlače u svakom svom izrazu. Otuda, kada hoću zamisliti šta ova zemlja jeste i može biti, odnosno kada želim nekome objasniti svu njenu kompleksnost i ljepotu, uprkos svemu što nas mori i onespokojava, u misli mi dođu stihovi iz sevdalinke “Ali-paša na Hercegovini”. Naime, Ali-paša se zagleda u lijepu Maru, a samo to zagledavanje već jeste rušenje svih brana koje su nametnute. Sama mogućnost da se njih dvoje, bez obzira na sve zabrane, zagledaju i da ostvare kontakt ljubavnog razgovora, nadvisuje svaku determinaciju po bilo kom osnovu. A evo tih stihova: L’jepa Maro, bi li pošla za me?/S Bišća Mara njemu poručuje:/Da me prosiš, ne bih pošla za te,/da s’ oženiš, bih se otrovala! Upravo to jeste tragička, šekspirijanska uzvišenost onoga što sevdalinka u sebi sažima. Koja u mnogome govori sve o nama samima. Jer, to Marino, da me prosiš, ne bih pošla za te, da s’ oženiš bih se otrovala, iako jeste svojevrstan agon, situacija koja je nerješiva, koja je toliko čudesna i stravična da pred njom ostajete nijemi, za mene je najdojmljiviji prikaz ovog parčeta zemlje izgubljene u talasima istorije i sve njene posebnosti. Jednako tako zvuče i oni stihovi koje je, u savremenoj sevdalinci, Damir Imamović napisao za Amiru Medunjanin u pjesmi “Pjevaćemo što nam srce zna”, a to je onaj stih: Ja sam vam otuda gdje pjesme nose ljudska lica./I malo me strah./Da će bez ljubavi za njima./Zalediti zima pjesmu komšijsku. To da pjesme nose ljudska lica, možda je i najveća posveta koju je neko izrazio o sevdalinci.

Stoga, u trenucima kada slika o domaćoj kulturi postaje sve tamnija, a zanemarivanja koju vlasti pokazuju dosežu svoje najdramatičnije razmjere, priznanje koje je dobila sevdalinka jedna je rijetko svijetla tačka u cijeloj ovoj situaciji. Dakako, to što UNESCO jeste prihvatio prijedlog i uveo sevdalinku na listu civilizacijskih vrijednosti za nas danas i ovdje predstavlja dodatnu veliku obavezu, i traži angažovanje u cjelokupnoj kulturi kako bismo ono što je sada postignuto održavali i očuvali. Ukoliko se spram ovoga budemo odnosili kako se odnosimo prema svim drugim segmentima naše kulture, vjerovatno ćemo jednog dana doći u tačku u kojoj ništa oko nas neće postojati. Da bi nas bilo, da bi bilo moguće graditi bilo kakvu budućnost, nužno je na svaki raspoloživi način raditi na zaštiti svega što baštinimo, svako napisano slovo, svaka nota, svaki snimljen kadar, svaki potez kistom, sve to je naš trag u vremenu, ako dopustimo da nestane, ni nas nema. Vlast je promjenjiva, ono od čega smo sačinjeni nije.