Pismo starijeg Dodika mlađem
Milorad Dodik danas puni šezdeset i šest godina. Iako je tek nedavno uspješno izašao iz faze rekonvalescencije nakon delikatnog operativnog zahvata, čini se da rođendan dočekuje u relativno dobrom zdravlju. Rođendan zasigurno ne dočekuje sam: njegova vlastita djeca, kćer Gorica i sin Igor, brojni unuci, supruga i majka osobe su prema kojima je više puta javno, u maniri one naše balkanske nježnosti – ne samo dirljive, iskrene, brižne nego i pomalo sjetne – iskazivao iskrenu privrženost i bliskost, pa je očekivano da se danas raduju s njim.
Istovremeno, njegov lik i djelo plaše mnoge. Javnost ga najčešće stavlja u rang ultimativnih političkih silnika, snažne retorike i tvrdolinijaških stavova, ali njegovo djelovanje svjedoči da je imao i humanih epizoda. Kolektivnu empatiju iskazao je recentno kada je kao predsjednik Republike Srpske donirao značajan iznos lokalnim zajednicama drugog entitetskog prefiksa koje su pogođene i ranjene poplavama. Brzo je tada reagirao bez previše priče i analiza, jednostavno prebacivši interventna sredstva općinama i ljudima u potrebi. Iako njegovi kritičari ne smatraju to iskazom neke posebne humanosti – reći će da se radi o zanemarivom iznosu u odnosu na cjelokupni predsjednički budžet s kojim suvereno raspolaže, a sumnjaju i u motive – ipak se ne može zanemariti ta prvo ljudska, pa tek onda politička gesta koja se očitovala u toj vanrednoj situaciji. No, kada je Milorad Dodik u pitanju, sve sastavnice njegove osobnosti padaju u potpuno drugi plan u odnosu na njegovo političko djelovanje, dugotrajno i, u mnogim aspektima, kontroverzno.
Gotovo 40 godina, javnu karijeru započinje 1986. godine, što čini skoro dvije trećine njegovog života, Milorad Dodik je posvetio njezinom veličanstvu – politici. Sada, nakon toliko ljeta javnog protagonizma, vlastiti su ga odabiri doveli pred politički ambis: međunarodne izolacije su ga pogodile, sankcije su ga razjarile, koalicijski partneri su ga marginalizirali, a nepravomoćna presuda koja mu brani političko djelovanje ga je dovela do usijanja, kontroliranog doduše. Iako plaši mnoge, njegove reakcije su potpuno predvidljive: međunarodni izolacionizam je napadao vulgarnostima, a limitiranje političke moći ga je potaklo na generiranje ustavne krize. Njegove taktike nisu nimalo inovativne već očekivane. Također, predvidljiv je i njihov kraj. Svi slični lideri – padaju nam na um Umberto Bossi i Carles Puigdemont, koji su u stabilnoj Italiji i Španjolskoj vaninstitucionalno agitirali za partikularne interese i borili se za bolju političku poziciju, autonomiju i secesionizam – završili su neslavno: marginalizirani, posve kompromitirani, ali na kraju djelomično amnestirani od centralne vlasti, u službi višeg interesa, političkog reda.
Kada je, instrumentalizirajući vlastitu političku poziciju, u Narodnoj skupštini Republike Srpske izglasao set zakona pod egidom vraćanja na fabrički Dayton, a, ustvari, zbog svoje malenkosti, generirao je ustavnu krizu. Iako se njegova igra vodila u domeni prava, de iure dakle, iako Dodikov apparatus ne posjeduje materijalne i druge pretpostavke za sukob bilo koje vrste – vjerujemo čak ni volju – vanistitucionalno djelovanje je kod mnogih evociralo epizode devedesetih i uplašilo ih. Doktrinu ustavnog šoka, koju je pokušao provesti nakon skupštinarenja, ublažavao je miroljubivom retorikom, pozivom na mir i radom na novom društvenom ugovoru.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je brzo i ekspeditivno reagirao, suspendiravši privremeno sporne zakone koje je donio NSRS. Tako su državne institucije najvišeg reda vratile red u političku džunglu i podsjetile na važnost državnih institucija, temeljno za prosperitet, sigurnost a i društvenu klimu svake zemlje. Logikom stvari, i ostale državne institucije u stanju su adekvatno reagirati, pa se smirila i javna percepcija nesigurnosti.
Slučaj je htio da je Nobelova nagrada za ekonomiju u 2024. godini dodijeljena trojici znanstvenika – Daronu Acemoglu, Simonu Johnsonu i Jamesu Robinsonu – koji su utvrdili da je razvoj inkluzivnih institucija glavni motor razvoja svake države. Inkluzivne institucije su u biti one normalne, koje su na usluzi najvećem dijelu populacije, koje omogućavaju jednaku, harmoniziranu i brzu primjenu prava i propisa, omogućavajući ljudima normalan život i društveni red. S druge strane, ekstraktivne institucije – one koje izvlače javne resurse generirajući prosperitet samo kod nekih – glavna su prepreka normalnom, stabilnom, predvidljivom i prosperitetnom ljudskom životu, istakli su nobelovci. Inkriminacije zbog kojih je i sankcioniran, i u šturim američkim komunikatima isticale su kako Dodik entitetskim institucijama upravlja na posve ekstraktivan način, indirektno otežavajući normalan život, fer-šanse građanima, narodu, ljudima s ove ili one strane entitetskih granica. Dok mu je omiljena politička riječ bila sam narod – tu je crpio i tražio legitimitet svog političkog djelovanja – tom istom narodu je sugerirao da zbog njega napusti poslove, promijene živote i mjesta stanovanja. Recentni Dodikovi imperativi ući će u almanahe kao posve sramotna epizoda, potpuno udaljena od realnog života, razuma i logike.
Trenutno su Dodikovi veći prijatelji Ustavni sud BiH i međunarodna zajednica s kojom je na ratnoj nozi, nego čitava bulumenta istomišljenika jer su to institucije koje limitiraju i ograničavaju njegovu slijepu moć, štite ga, dakle, od njega samoga. Kada bi današnji Milorad Dodik u maniru popularne psihoanalitičke tehnike trebao napisati pismo mlađem sebi, mogao bi si napisati “da je tragičar ovog naroda, da traži rešenje za svoju ličnu poziciju, ali da narod konačno ostavi na miru”. U jednom svom intervjuu navedene je riječi uputio Slobodanu Miloševiću, a sada odgovaraju njemu samome. Umorio je Milorad Dodik ne samo vlastitu djecu nego i tuđu. Umorio je i sebe i mirovina bi mu, nakon 40 godina političkog djelovanja, dobro došla.