Pet Elekovih faza
Nedeljko Elek ima više faza nego priroda elemenata. Valjda zato što je Elek bogatiji od prirode. On je predsjednik Nadzornog odbora Olimpijskog centra Jahorina, direktor preduzeća Sarajevo-gas sa sjedištem u Istočnom Sarajevu, počasni konzul Bjelorusije u Bosni i Hercegovini, brat Emira Kusturice i odani ekonom Dodikovog carstva. Ako u međuvremenu nije postao još nešto, Elek protiv prirode vodi sa golom razlike.
Elek je nedavno gostovao u “Istrazi” u kojoj je, između ostalog, govorio i o sopstvenom eventualnom hapšenju i procesuiranju i tada je naveo da se cijeli proces protiv njega odvija kroz pet odavno utvrđenih faza. Te faze su pobrojane u nepoznatoj knjizi nepoznatog autora (Elek ne želi da navede njegovo ime, jer se, kako reče, ne slaže s njegovom ideologijom, što je malo vjerovatno, jer je Elekova jedina ideologija profit).
Prva faza je inicijacija i nju u Elekovom slučaju predstavlja podnošenje anonimne krivične prijave. Nakon toga slijedi “promocija slučaja”, koja podrazumijeva formiranje slike o spornoj ličnosti u javnosti (na naslovnim stranama novina ili na centralnim pozicijama portalâ), a zatim dolazi etabliranje (upiranje prstom ili čak cijelom rukom na “krivca”). Četvrti korak u tom maršu na Elekovo poštenje je pritisak na pravosuđe, a u završnoj fazi tužilaštvo konačno počinje da radi, ali pod pritiskom.
Elekova teorijska postavka je divna, ali ima dva praktična problema. Razmotrimo prvo onaj manji koji je ujedno onima na vlasti i najdraži. Elek, naime, ispovijeda čvrstu vjeru prema kojoj postoje samo oni koji viču da su oni na vlasti lopovi dok lopova zapravo nema. Nije, dakle, pitanje da li je neko ukrao, nego je pitanje odakle nekome pravo da o tome piše? Niko ne kaže da je Elek nešto ukrao, ali logika je ovakva: čim neko napiše da je predsjednik NO OC Jahorina namjestio tender firmi svoga bratića, Elek mora biti nevin, jer je kriv onaj koji piše, a ne onaj koji namješta.
Zašto je to tako? Zato što su oni koji o tome pišu strani plaćenici, domaći izdajnici, bjelosvjetski ološ, miljenici američkog dolara, simpatizeri kolonijalnih snagâ. Nisu ovi na vlasti lopovi, nego su ovi koji o tome pišu hulje. Nisu oni ništa pogrešno uradili, ali su zato oni koji o tome izvještavaju ološ, smeće i teroristi. To je ambijent koji stvaraju eleci: bitno je blatiti, vrijeđati i ponižavati one koji kritikuju i pišu, jer im se na taj način oduzima legitimitet. A kada im se oduzme legitimitet, onda lopov odjednom više nije lopov, nego nacionalni heroj. Ili počasni ambasador.
Drugi problem Elekove teorije proizlazi iz njegovog samozadovoljnog osmijeha kojeg prati nekoliko floskula tipičnih za ljude koji imaju veliku moć i još veće pare (ili velike pare i još veću moć, teško je utvrditi ko je u tom carstvu kralj, a ko kraljević): “Nikada u životu nisam bježao ni od koga”, “Nečiju slobodu ne možete ukinuti ako zatvorite čovjeka”, “Ako čovjek nema mrlju u karijeri, onda nema straha” i sve tako redom hrabre izjave kojih bi se postidio i daleko veći Herkules nego što je to Nedeljko Elek.
Ali odakle Eleku ovolika bar deklarativna hrabrost? Odakle toliko pozivanje na junaštvo, na čast, na čojstvo? Uzgred, počasni ambasador je veoma osjetljiv kada ga neko vrijeđa, ali zato nije nimalo osjetljiv kada on treba da vrijeđa druge, jer je on u poziciji koja mu to omogućava: na njega niko ne smije lanuti, ali se on smije bacati sikirama i vilama kako mu prahne. To je viteštvo dio porodičnog zavjeta koji je star dvije stotine godina, možda čak i pola vijeka više.
Ali, vratimo se osnovnom pitanju: otkud Eleku tolika hrabrost? Odakle i ostalima sličnim njemu. Oni znaju da žive u državi koja ne postoji. Koja nema sistem. Koja je urušila sve prije nego što je bilo šta sagradila. U kojoj tužioci ne smiju i ne znaju, a sudije rade onako kako im kažu oni koji su im oblačili toge. U kojoj se velika većina dnevnih problema rješava sa pedeset ili sto maraka. U kojoj se manji dio prepreka zaobilazi sa pedeset ili sto hiljada maraka. U kojoj možete sve samo zato što znate da “ne može nam niko ništa”. U kojoj se robija zbog neisplaćenog procenta, a ne zbog ukradenog kubika. U takvoj državi Elek ne treba da se boji robije, ali zato svi ostali treba da se plaše takve slobode.