Pedro Sánchez. Premijer s ljudskim licem
Pedro Sánchez, španjolski premijer, koji je nedavno zagazio u osmu godinu mandata – prvi put je izabran za premijera 2. lipnja 2018. godine – pokazuje nešto drugačije karakteristike od većine europskih lidera. Javno se deklarira ateistom, što je u današnjoj javnoj sferi poprilična rijetkost, zagovaratelj je demokratskog socijalizma koji naglašava kvalitetu javnih usluga, smanjivanje razlika među ljudima, afirmira progresivnije vrijednosti i ekonomski pragmatizam. Smatra da bit socijalizma nije dogma, već da su konkretni ljudi u središtu jedne takve političke opcije. Zanima ga zelena tranzicija koja štiti radnike i zajednice ljudi, a ne samo tržišta, razvija nove modele društvene kohezije, jednakost između spolova – za njegovog mandata Španjolska je postala jedna od najbalansiranijih vlada u svijetu u kojoj su podjednako zastupljena oba spola i ne voli ekstremizam.
U svom inauguralnom govoru kao premijer Sánchez je uz klasične programske elemente svoje vlade – teritorijalnu koheziju Španjolske i aktivnu ulogu u EU dinamikama – istaknuo institucionalni dijalog i konsenzus za koje smatra da nisu samo moralni imperativ već funkcionalna nužnost koja omogućuje demokratsku modernizaciju i napredak društva. Upravljao je kovid-krizom na poprilično kvalitetan način: nakon početnog lockdowna njegova vlada je uvodila deeskalirajuće mjere koje su dovele do nove normalnosti – nueva normalidad – s kojom su relaksirane restrikcije. Ekonomist po profesiji, Sánchez je nadalje uvodio razne socijalne mjere kako bi podržao kritične ekonomske grane, posebno uslužne djelatnosti po kojima je Španjolska ekonomija i poznata, te je osigurao opstanak više milijuna radnih mjesta. Iako njegovi kritičari ne dijele takvo mišljenje, objektivni je dojam da je Španjolska predvođena premijerom Sánchezom dobro upravljala kovid-krizom, tim biološkim neprijateljem, kako ga je premijer Pedro nazivao.
Ako je suditi prema upravljanju unutarnjim pitanjima Španjolske, Sánchezovo krizno upravljanje došlo je do izražaja načinom na koji se odnosio prema katalonskoj krizi: politički konflikt između centralne vlasti u Madridu i katalonskih političkih prvaka Sánchez je naposlijetku relaksirao, ali se kockao sa svojom čitavom političkom karijerom. Kada je bio u utrci za drugi premijerski mandat, godine 2023, karte na španjolskoj političkoj sceni su bile takve da je Sánchezu za formiranje manjinske vlade trebala podrška prokatalonskih stranaka, ERC-a i Juntsa. Uz poneku ekonomsku koncesiju, navedene stranke su podršku Sánchezovom drugom mandatu uvjetovala zakonom o amnestiji. Stranke iz opozicije, Narodna stranka (PP) i desničarski Vox su bili rezolutno protiv takvog zakona, optužujući Sáncheza za političku korupciju i za žrtvovanje čitavog pravnog sistema zbog poneke političke koristi. Ulice su pratile ove političke dinamike, protesti protiv predloženog zakona su eruptirali po španjolskim gradovima, ankete su pokazivale da se oko 70% Španjolaca protivi zakonu.
Španjolski parlament je bio drugačijeg mišljenja – zakon je na kraju izglasan na jedvite jade (178 glasova za, 172 glasa protiv), ali se red vratio u političku džunglu. Venecijanska komisija je dala pozitivno mišljenje o Zakonu – radi se o mišljenju CDL-AD(2024)003-e – u kojima je amnestija podržana budući da je u skladu s međunarodnim pravnim standardnima i u službi pomirdbe i političkog reda. Španjolski ustavni sud će recentno potvrditi da je Zakon u skladu s ustavom, ali će, uz oko 400 amnestiranih katalonskih političara i funkcionera, biti izostavljen lider separatista Carles Puigdemont, koji se, planirajući referendum, izgleda ogriješio o poneku financijsku i etičku direktivu, kako optužnica protiv njega govori. Za jedne navedeni Zakon je izdaja zemlje, a za Sáncheza hrabar čin kojim je katalonska kriza stavljena ad acta, a protagonisti iste vraćeni u redovni ustavni poredak.
No, taman kada je premijer kojemu su mediji dodijelili nadimak Lijepi – el guapo – normalizirao unutrašnje odnose u Španjolskoj, sustigli su ga međunarodni izazovi: konfrontirao se sa novim NATO-pravilom o izdvajanju 5% BDP-a za taj vojni savez – smatrao je da je to za javne financije i socijalni sektor njegove zemlje previše, pa je iznimno vješto ispregovarao izuzeće od primjene – a na Trumpove prijetnje astronomskih carina za čitavu EU, sugerirao je zajednički odgovor. Pokazao je tu stav, ekonomski i državnički utemeljen, a Trumpa i oligarhe s kojima se u početku mandata okružio je optužio za kontinuirano potkopavanje demokracije preko društvenih mreža i povezanih dezinformacijskih kampanja. Imao je u međuvremenu i poneku nevolju u bračnom raju: supruga Begoña Gómez je optužena da je prilikom prikupljanja sredstava za jedan master program iskoristila svoju privilegiranu poziciju. Iako je proces još otvoren, čini se kako su optužbe ipak bile više politički nego činjenično motivirane.
Kada je riječ o Gazi, došli su do izražaja njegov pacifizam i humanitarizam, kombiniran s državničkim stavom i elementarnom ljudskosti: tražio je da EU govori jednim glasom o Gazi, glasom koji ne može biti imun na stradavanje civila i izgladnjivanje djece. Opisao je Gazu na posve plastičan i rijetko viđen direktan način: radi se o “katastrofalnom genocidu” – Izrael će kasnije nazvati “genocidnom državom” - koji zahtijeva svjetsku reakciju i ne samo onu humanitarnu. Zagovara rješenje s dvije države – Španjolska je već priznala Palestinu - i kritizira Europu koja je ostala ravnodušna na stradavanje tisuća žena i djece. Dok čitav svijet promatra genocidne radnje u Gazi, rijetki su premijeri poput Sáncheza koji su svoj javni glas stavili u službu onih nesretnih dječjih sudbina kojima svakodnevno svjedočimo. Zbog kritike svjetske politike šutnje o Gazi i nedjelovanju, Sánchez će ostati upamćen kao premijer s ljudskim licem.