Paviljon naših života
Najnoviji, 31. Sarajevo Film Festival, otvoren je domaćim filmom i to je nesumnjivo važan podatak, koji je puno puta ponovljen posljednjih dana. No, daleko je važnije što je “Paviljon” sve ono što očekujemo od dobrog filma: intrigantan, zaokružen, zabavan, slojevit, što nas tjera da se smijemo i plačemo istodobno, ali i da se pogledamo u vlastito ogledalo, preispitamo kakvi smo to mi kao djeca, roditelji i šarafi društva u kome živimo. I kakvo je to društvo. Da nije baš po mjeri čovjeka, znali smo i bez Dine Mustafića, no on nas je brutalno suočio i s prošlošću i s budućnošću i ponudio nam recept za iskupljenje: otpor. Dinin otpor ima i jasnu ideološku pozadinu - i to mu sigurno ćudoredno gledateljstvo neće halaliti, baš kao ni činjenicu da nam je svjesno razorio stereotipe u koje smo ušuškani što vlastitom voljom, što diktatom sistema i u kojima obitavamo onim starim oprobanim metodama - merhaba, čaršijo, na sve četiri strane, našim domaćim eufemizmom za guranje pod tepih svega onog što zaslužuje jasnu i glasnu osudu.
Da, priča je na prvi pogled o socijalnoj nepravdi. I ko je ikada ušao na bolnički odjel gerijatrije ili proveo koji sat u nekom od lokalnih domova za stare, reći će kao iz topa: sve je ovako i još će nadjenuti svoja imena likovima na platnu. Neće mu uopće biti važno što je ova crnohumorna priča iskarikirana do krajnjih granica, uostalom, počiva na pripovijeci Viktora Ivančića, majstora teksta, lucidnosti i humora, kome je u scenariju ruku dao Emir Imamović Pirke. No, bez sumnje će odmah zaboraviti da je sve počelo smrću zbog pogrešne terapije, pa bar tome svjedočimo svakodnevno, i nemara osoblja koje dom doživljava kao svoje udomljenje i mjesto gdje liječi vlastite frustracije. Poznato, zar ne?
Sjajna glumačka ekipa, neki će reći najbolji od najboljih, filmu je dala sve od sebe, i vjerovatno zato se baš niko ne usuđuje izdvojiti nijedno ime: Rade Šerbedžija, Jasna Diklić, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Vladimir Jurc, Kaća Dorić, Mirjana Karanović, Ermin Bravo, Aleksandar Seksan, Branka Petrić, Vedrana Božinović... samo potvrđuju kako nema velikih i malih uloga. Svako je svoj lik učinio toliko uvjerljivim da se gledatelj neminovno uhvati u vlastitom dijalogu i reakciji.
“Paviljon” i zato za tili čas prerasta skromne prostore doma i postaje scena naših života. Da ne kažem balkanska krčma. Dinini likovi govore svojim jezicima i koliko god se savršeno razumiju, ne mogu ostati imuni na rat i stradanje, sustižu ih čak i u uvjetima njihove pobune protiv sistema koji se - ne samo na domaćem terenu - diljem svijeta obračunava sa svim onim što zovemo (tradicionalnim) vrijednostima. I upravo nam tu, na poprištu mikroustanka, resko i oporo razbija sve iluzije kako će države i sistemi preferirati humanizam i ljude naspram zarade i moći. Zato ovaj film nije samo naš već je i svojevrsno globalno proročanstvo: Dino nas suočava sa posljedicama modernog robovanja i još modernijeg nepristajanja da se istini zaviri u oči. Lakše je, uvijek, okriviti drugog nego priupitati sebe šta uistinu činimo da sad i ovdje budemo bolji ljudi, da pokažemo empatiju i pronađemo makar zrnce razumijevanja za tuđe patnje, da prepoznamo u kući, na poslu, u kafani potrebu onih koji nas okružuju da progovore i o svojim problemima. Prosto rečeno, da ne živimo u kakofoniji zvukova koju stvaraju i naši sugovornici, već da ih saslušamo i pokažemo razumijevanje, nadu i solidarnost, tu tako zaboravljenu riječ kojoj smo našli milion sinonima - od kućnih obaveza do timskog rada - samo da bismo je protjerali iz naših života.
Istina je, Dinini junaci su na svoj način jugonostalgičari, nekima od njih (Šerbedžija) je Tito i dalje lider, ne snalaze se na društvenim mrežama i nemaju sluha ni za turbo folk ni za rep, oni su više za klasičan ples, Ivica Šarić ih maestralno zabavlja uz “Aj, Carmela”, jer oni jesu protiv ugnjetača i njihovih pomagača, legionara i fašista. Oni su antifašisti i time se ponose, oni se ne stide svojih ljevičarskih opredjeljenja i ne vjeruju da za ideale ginu budale. Nisam filmski kritičar, ali uistinu ne pamtim da je jedan domaći film s toliko hrabrosti iskazao svoj ideološki naboj, toliko drugačiji od ambijenta u kome živimo. I to naboj koji vas - uprkos brutalnom karikiranju - ostavlja zatečenog spoznajom da je i takav vredniji i humaniji. Iako reditelji vole reći da su njihovi filmovi svjesne provokacije i(li) pozivanja na dijalog, u stvarnosti se malo koji može pohvaliti takvim rezultatom, jer su i reditelji žrtve današnjice i obično snimaju filmove koji će dobro proći kod publike, da bi sebi kupili kartu za sljedeći. Zato možda i podsvjesno biraju teme koje će publiku razgaliti i uveseliti, ponuditi im malo akcije, jasnu podjelu na dobre i loše momke, a producentima, glumcima i redatelju obezbijediti slavu crvenog tepiha i nezaboravno druženje od jedne festivalske noći.
“Paviljon” to nije i koliko god je gledatelju jasno da su njegovi tvorci uživali snimajući ga, još mu je jasnije da je Dino Mustafić ostao dosljedan vlastitim uvjerenjima - slobodi, pravdi, ljubavi, idealima, utopiji, ljudskosti, razumijevanju. Paviljonu naših života nekad i sad, pozornici raspada i tranziciji za koju nas uvjeravaju da je neminovnost, a svakoga dana svjedočimo da je sve veći ambis. Pa ipak, to nije samo naš paviljon, jer u međuvremenu, u naših trideset i kusur izopačenih godina čitav se svijet pretvorio u Dinin paviljon. Utoliko je njegova redateljska hrabrost veća, ali i opredjeljenje SFF-a da baš s “Paviljonom” razgrne svoje crvene tepihe. Ovogodišnja prva festivalska noć ponudila je ubjedljivo najveći broj stolica, film je prikazan na sedam sarajevskih lokacija i jednoj tuzlanskoj, zaradio je ovacije i još iste noći otvorio debatu. O ideologiji, tekstu, svjetlu, fotografiji, za sada najmanje o tome kakvi smo i koliko smo ljudi. No, to nije problem filma, do nas je. Dino nam je dao priliku.