Paranoja vlasti i politike
Paranoja vlasti, nikad do kraja upokojena vampirska ideologija devedesetih koja se kapilarno proširila svim porama društva, ono je što duboko nespokoji, stvarajući dojmove neprestane zarobljenosti ovog prostora u iste repetitivne matrice. Cijeli postjugoslovenski obzor je do te mjere zaglibljen u stalno uzvikivanje pokliča etnonacionalnih psovki da često dolazi u termalnu fazu ludila. Kao da su devedesete bile juče, kao da se nismo maknuli ni pedalj od ratova i mržnje. To besprizorno insistiranje na istrajavanju u onome za što smo naivno vjerovali da je prošlo pokazuje nam iznova da onog stvarnog mira, utemeljenog na suočavanju i razrješavanju posljedica rata, nikad nije ni bilo. Drugim riječima, sva politička snaga u regionu usmjerena je prije svega na pravdanje vlastitih nemoći i brljavljenja optužbama da su oni drugi, preko granice, ti koji nam remete naš prosperitet i naše dosege. Time se jasno razobličava sav užas onoga u čemu već tri decenije živimo. Dakle, uvijek kada se stvari dovedu do krajnjih granica izdržljivosti, oružje kojim će se homogenizirati nacionalno tijelo postaje prebacivanje lopte na “onu tamo stranu”, samo da nije njih tako blizu nas, mi bismo bili najbolji na svijetu. I to je, ukratko, recept koji sve ove godine prolazi, koji daje rezultate nacionalističkom barbarogeniju kako bi održao svoje mržnjom stečene pozicije.
Studentske blokade i protesti u Beogradu koji još traju svjedoče nam ipak da je moguće drugačije sagledati stvari. Osjeti se da su ti mladi ljudi konačno digli glavu, da im je prestalo biti svejedno šta se već godinama radi, da su se oslobodili svakog nametnutog tereta i straha. Naravno, teško je očekivati da će ovo sada promptno pomesti sa scene kliku koja je toliko zarobila sve segmente društva u Srbiji, ali je od presudne važnosti da se pokazuje da je moguće izaći iz matriksa aktuelnog trenutka. Da ima smisla boriti se. Svi pokušaji da se jeftino prođe, da se kupe ti mladi ljudi koji su prozreli vlast koja je postala opšta opasnost za život i budućnost ne prolaze. Studenti su jasno definisali ono što ih zanima, kakva ih budućnost interesuje, zašto žele da se konačno čuje ono što oni imaju reći. Sada kada je njihova pozicija jasno određena, nema sumnje da je time utvrđena i sudbina vlasti, i ono što će se u budućnosti artikulisati kao rezultat ove pobune predstavlja dobar primjer kako se zaista može boriti i pružati otpor.
Zanimljivo je ovih dana gledati kako se u propagandnoj medijskoj pljuvaonici nastoji satanizovati mladost koja se opire gušenju svakog vida pobune, jer, tvrdi se, u Srbiji cvjetaju ruže na svakom koraku, ali nedvojbeno je da su mnogi nezaustavljivo oslobodili svoj glas, da su prevazišli i prezreli strah. Očevidno je takođe da u političkom smislu još nema stvarne artikulacije koja može donijeti promjenu, ali činjenica je da je počelo, da će se iz ovoga što su studenti sada pokrenuli sasvim sigurno razvijati nešto mnogo veće i ozbiljnije, uprkos svemu. Predivno je vidjeti šta se događa i zbog činjenice da su svi odbacili svijest studenata, mislili su da su mladi ljudi pojedeni društvenim mrežama i manipulacijom, ali u suštini mladog čovjeka je da diže glas, da ruši svaku vrstu autoriteta, da se suprotstavlja i bori za sebe.
Regionalna prepoznatost studentskih blokada, bez obzira na sve službaške opstrukcije, iznimno je važan segment svega ovoga, treba vjerovati da će val iz Beograda početi dopirati i do obala Sarajeva, do svih drugih tačaka gdje je nužno pokrenuti promjenu. Duh Jugoslavije uvijek kruži kao avet iznad etnonacionalnih partikularizama u kojima nas toliko dugo drže zarobljenima. Iako ne treba imati iluzija o nekom ujediniteljskom momentu ovih naših državica, iznimno je važno pokazati solidarnost i podržati ono što jeste istinska želja da se stvari mijenjaju. Jer, sudbina nam je ista, živimo u jednakom haosu, u kojem su pljačkaške vlasti pod krinkom nacionalnog jedinstva od nas učinile zombije koji nisu u stanju zamisliti drugačiju stvarnost. Završiću riječima Mitje Velikonje iz knjige “Ukrajinske vinjete”: “(...) Nacionalizmi nisu ništa drugo do načini vladanja neoliberalizmom pauperizovanih masa. Neoliberalizam kreira klasne razlike, nacionalizam ih etnički niveliše. Ukratko rečeno, ono što neoliberalizam materijalno osiromaši, to etnonacionalizam idejno opravda.”