Par kostiju, jedan život

Krajem maja Marijana Simović se dala u potragu za Slobodankom Komljenac. U nemogućnosti da dođe do broja telefona, odlučila ju je potražiti putem društvenih mreža. Nosila je informaciju. Tri pozitivna DNK nalaza došla su na ime Slobodankina oca. No, sa više detalja o tome upoznat će je šef područnog ureda Instituta za nestale osobe BiH u Istočnom Sarajevu.

Sa članom rodbine, uz pratnju UDIK-a, dva se dana poslije kćerka ubijenog Radoslava uputila u Lukavicu. Kako bi od voditelja kancelarije Željka Mandića i istražitelja Zdenka Mitrovića doznala istinu o posmrtnim ostacima njenog oca. Ubijenog na Kazanima 27. juna 1993, ekshumiranog novembra iste godine. Nakon toga zakopanog na groblju Sveti Josip. Na tom su se mjestu zajedno sa drugim žrtvama Kazana, Gaja i Grm malina kosti ubijenog Titovog partizana nalazile sljedećih pet godina. Potom su prebačene u Spomen-kosturnicu u Istočnom Sarajevu.

Radoslav Komljenac se nakon identifikacije drugih žrtava Mušana Topalovića i pripadnika Desete brdske brigade Armije RBiH i dalje vodio kao nestao. Kosti su mu reekshumirane na zahtjev Instituta za nestale osobe BiH u nadležnosti Okružnog javnog tužilaštva Istočno Sarajevo 23. septembra 2022. u vječnom počivalištu Stojana Žuže. U greblju Ivanići na teritoriji Istočnog Novog Sarajeva. Drugim riječima, prilikom obdukcije, obrade i identifikacije posmrtnih ostataka načinjena je greška. Kosti Slobodankinog oca pripojene su posmrtnim ostacima Stojana Žuže. Identifikovanim 26. juna 2009. godine.

Kćerka ubijenog para, Marine i Radoslava, slušala je svako slovo uposlenika Instituta. Dijelila priču o traganju za roditeljima. Kazano joj je da će 27. juna 2025. identifikovati posmrtne ostatke oca. Trideset i dvije godine poslije ubistva. Svjesni su mukotrpnosti procesa. Da nije lako to preuzimati, ni sahranu organizovati. Slobodanka ističe da joj sestra obitava u inostranstvu. Nije u blizini. Nije jeftin put preko bare. Domovinu je posljednji put posjetila prošle godine. Radnici državne institucije klimaju glavom. Sve razumiju.

Razgovara se i o žrtvama sa drugih mjesta. Koja se pokušavaju zaboraviti, a UDIK-ova knjiga o Kazanima im to ne dozvoljava. Kazuje se da su Mrđe, Branka i Mladen, ubijeni na lokalitetu Gaj, identifikovani 1. jula 2022. godine. Odvedeni su 26. juna 1992. iz Ulice Tome Masarika, iz sarajevske općine Centar. Također, male su šanse da će Zoran Vučurović biti pronađen. Nestao je na katolički Božić 1992. godine. Ubijen je na lokalitetu Bostarić-Curine njive. Tijelo je docnije poliveno i spaljeno. Postoji mogućnost da se njegovi posmrtni ostaci ne nalaze u jami Kazani, nego na nekom drugom mjestu.

U Spomen-kosturnici nemalo vremena nalazili su se posmrtni ostaci Zorana i Miodraga Vučurovića. S obzirom na to da je otac Dobrivoje dao krv, sa sigurnošću se nije moglo kazati o kojem je bratu riječ. Institut je uspio pronaći Miodragovog bliskog srodnika. Prošle je godine izvršena identifikacija. Zoranovo je ime uklesano na podignuti spomenik Cacinim žrtvama 2021. godine. Ali ne i ime njegovog brata.

Nije Radoslav Komljenac bio jedina žrtva pogreške, nego i Miodrag Vučurović. Institut za nestale osobe je također ove godine zaprimio jedan pozitivan nalaz na njegovo ime. Dostavljen je koštani uzorak uzet sa posmrtnih ostataka reekshumiranih iz groba Stojana Žuže. Radilo se o jednoj kosti. Dana 27. juna 2025. identifikovan je pronađeni ostatak. Doktor sudske medicine pridodao ih je ranije pronađenim kostima. Obitelj je to preuzela dan nakon identifikacije. Radi ukopa u istočnonovosarajevskom groblju Miljevići.

Za zločine na Kazanima ne postoji zemaljska pravda koja će kazati da je to ratni zločin. Mušan Topalović Caco je sahranjen kao heroj. Grad i vlasti šute, pa o jami podno Trebevića nema pomena u bosanskoj prijestonici. No, šta bi se dogodilo kada bi vlasti donijele odluku i podržale inicijativu da se na groblju Sveti Josip postavi spomen-ploča? Svjedočila bi da se u središtu grada nalazila masovna grobnica. Sarajevo bi pokazalo obraz. Da se može i mora drugačije. Kao što se pokazalo onog momenta kada su u tišini prije nekog vremena uklonili Cacinu spomen-ploču sa Osnovne škole “Edhem Mulabdić” na Bistriku. Gesta vrijedna pažnje. No, trebalo je to mnogo ranije učiniti.

Ko garantuje da radoslava i miodraga nema po drugim grobnim mjestima. Da na brojnim vječnim i svetim počivalištima pukim ljudskim propustima nisu ukopane kosti drugih ljudi. Ne zbori se ovdje da se to namjerno činilo. Međutim, pronalazak posmrtnih ostataka ubijenih je dokaz da se trideset godina poslije proces nestalih nije završio. Da je suočavanje s prošlošću aktuelnije nego što je bilo ranije. Nekada se na tome insistiralo, sad bi se grijesi prošlosti najradije zaboravili. Zbog toga se vrijedi boriti za svakog čovjeka. Jer šta je svrha onoga što činimo ako to nije želja za sigurnim životom i dostojanstvenom smrću. Za bolje društvo i dobrobit svakog čovjeka.

Slobodanka se poslije razgovora zaputila kući. Svjesna da ju za mjesec čeka susret sa ocem. Sa nekoliko kostiju, u nadi da će jednog dana ostale, a još uvijek neotkrivene kosti, pripojiti njegovom tijelu. No, više ni sama nije sigurna da će to za života dočekati.