Pametno moje, ljubi ga majka
Možemo li i u čemu biti jedinstveni? Bojkoti trgovina u Bosni i Hercegovini su na niskoj razini. Dva dana na početku euforija oko toga i onda - kao i uvijek - utihnemo, pa sve po starom. Mnogi za bojkot i ne znaju, barem tako pokazuju ankete, a s telefona i društvenih mreža se ne skidaju. Kada treba prokomentirati ko je čiji sin ili kćerka, koliko ko zarađuje i na koji način su se zaposlili, portali i društvene mreže gore, ali kada trebamo nešto učiniti za dobrobit svih, onda smo manji od makovog zrna.
Danas živimo u svijetu gdje nam je sve kao na dlanu. Dostupni su nam vještačka inteligencija, dronovi, roboti... ali nekako nam fali komunikacija. Dakle, nemamo ono osnovno - komunikaciju, koja je prijeko potrebna, socijalni kontakt. Gdje smo se izgubili u ovom ludilu? Zar zaista ovo što zovemo život jeste dostojno jednog čovjeka i da li je moguće da smo nacija koja je stoljećima naučena da trpi i šuti?
Bojkot je samo jedan od primjera. Uzmimo drugi primjer, proteste studenata. Hrabri li su i smjeli ti mladi ljudi širom Srbije! Jesu, u to nema sumnje. Ipak, kod nas u BiH na tom sve staje. Gdje su naši studenti? Gdje je naša mladost? Svima su nam puna usta kada govorimo o mladima na kojima svijet ostaje. Jadan li je onaj svijet koji se ostavlja današnjoj omladini (naravno, ne mogu svi u isti koš, čast pojedincima, koji su, nažalost, u manjini).
Gledam i slušam studente u Srbiji. Elokventni, načitani, barataju riječima s lakoćom, čvrsto vjeruju u sve što govore. Imaju stav. Imaju gard. I da, možete me sad popljuvati do mile volje, vrijeđati i pisati uvrede (jer to je jedino gdje ste jaki), ali naši studenti pod plaštom mamine suknje uglavnom klimaju glavom. Čekajući cenera ili cvaju za kafu, šišu ili cigarete, i po mogućnosti da vide kako izbjeći bar jedno predavanje, uglavnom su glasni kada ih se skupi po nekoliko u lokalnim kafićima, te opletu kako država ne valja, kako treba ići iz ove zemlje i kako je sve za k....
A to što se zatvara Nacionalna biblioteka u Sarajevu, nikom ništa. Na protestima se okupe ljudi koji su tu zaposleni ne bi li se izborili za svoju egzistenciju i ukazali koliko nam je NUB potreban. Studentima ni traga ni glasa. Je li moguće da im ni knjige ne trebaju? A to što imamo problem s imenovanjem rektora, ni to nikom ništa. To neka politika rješava, oni su krivi, znaju studentski predstavnici. A to što se želi zatvoriti Prirodno-matematički fakultet, ni to nije problem. Pojave se na protestima profesori i tek stidljivo pokoji student.
A nakon predavanja, povratak kući, na ručak, gdje ih sve čeka na stolu i potom pripreme za večernje izlaske. Jurnjava automobilima, markirana odjeća i opet kuknjava kako je sve rasulo u ovoj zemlji.
Nije da nije rasulo, ali, mili moji, šta vi radite u vezi s tim pitanjem? Pročitaste li išta? Uvijek su bili mladi ti koji su dizali bunu. I ne može se reći da nisu uspijevali. Naša omladina bi danas, po završetku školovanja, odmah htjela na direktorske pozicije, najbitnije je kolika je plaća, jesu li vikendi slobodni i koliko dana godišnjeg odmora imaju. Plaće moraju biti enormno visoke, jer zaboga - nismo se školovali da radimo za neku siću. Za godinu mnogi promijene i po sedam poslova. Neće njima niko šefovati ni stajati nad glavom. Bolje ležati kući, nego raditi za male pare, a još da imaš šefa. Strašno.
Radnog iskustva nula, aktivizma nula, volontiranja nula, ali, mati moja, spreman sam da promijenim svijet... Ljubi ga majka... Nadajmo se samo da se omladina ne vodi onom čuvenom šutnja povećava misteriju.