Pacifizam na ulicama Tel Aviva
Aldo Rossi, jedan od poznatijih talijanskih arhitekata 20. stoljeća, smatrao je da su trgovi vitalni prostori svakoga grada: na njima se susreću i povezuju ljudi, oblikuje javna sfera kroz sudjelovanje građana u društvenim pitanjima, tamo se dodiruju memorija i identitet, te upravo zato trgovi predstavljaju primarni element urbane strukture.
Kada je Hamas 7. listopada 2023. izvršio podmukao teroristički napad u izraelskoj pustinji i uzeo kao taoce čak 251 Izraelca – nezavisna komisija UN-a je potvrdila te brojeve apostrofiravši da je među njima čak 90 žena i 36 djece, tih u svakom vremenu ugroženih kategorija – jedan od trgova u Tel Avivu je preimenovan u Trg talaca, upravo njima na spomen. Uz novo ime Trg je dobio i mnoštvo instalacija, umjetničkih i egzistencijalnih koje su podsjećale javnost da su nečiji bližnji u zatočeništvu. Oni nisu samo brojevi, njihove slike na Trgu su tim ljudima davale vizualnu formu, a brojači dana u zatočeništvu su podsjećali na vremensko trajanje talačke agonije. Prazne stolice su simbolički podsjećale da su njihove obitelji izgubile nekoga svog, a kada su taoci periodično puštani – ukupno ih je pušteno 205, 148 je preživjelo, 57 nije bilo te sreće – Trg talaca je predstavljao kolektivno mjesto sreće za njihove bližnje i širu izraelsku javnost.
U gotovo neposrednoj blizini Trga talaca smjestilo se Ministarstvo obrane Izraela na čijem je čelu bio Yoav Gallant koga, zajedno s premijerom Netanyahuom traži Međunarodni krivični sud, a sada njegov nasljednik Israel Katz osmišljava i operativno prati planove za konačno vojno rješenje pitanja Gaze. Kada je sredinom jeseni 2024. godine postao ministar obrane, Katz, političar tvrdolinijaških stavova, kao prioritet istakao je “pobjedu nad neprijateljem i ostvarivanje ratnih ciljeva”, pa je redom nabrajao da je povratak talaca moralna misija, a destrukcija Hamasa i poraz Hezbolaha u Libanonu, uz ograničenje Irana, vojni imperativ. Unatoč visokoj vojnoj sposobnosti, međunarodnoj nedodirljivosti koju Izrael gotovo u pravilu uživa, Netanyahuova vlada nije ispunila vojne ciljeve koje si je nametnula. Hamas nije poražen niti razoružan, a najveći danak je platila civilna populacija koja je kontinuirano izložena genocidnim radnjama. Humanitarna katastrofa u kojoj je oko 90% žitelja Gaze raseljeno, uništena sveopća infrastruktura, djeca umiru na dnevnoj bazi, realnost je tog dijela svijeta, koji je bez iole pretjerivanja vjerojatno najbrutalnija epizoda naše recentne povijesti, ali istovremeno, izraelski režim ju ne percipira kao takvu, već je stavlja u kontekst vlastite egzistencijalne prijetnje i legitimne obrane na koju, ističu, imaju pravo.
Obitelji preostalih talaca i ostali građani Izraela organizirali su jednodnevni štrajk 17. kolovoza koji je posjedovao ustaljenu formu - blokirane prometnice, pokoji sukob s policijom, nekoliko desetaka pritvorenih zbog narušavanja javnog reda i mira – i jedinstven zahtjev, onaj da rat deeskalira i da se taoci vrate svojim domovima. Najveći protest koji je imao pacifističke karakteristike - uspostavljanje dogovora koji bi doveo do okončanja rata - dogodio se upravo na Trgu talaca, prema podacima organizatora, oko pola milijuna ljudi je protestiralo, dok su podaci zapadnih medija brojali svega nekoliko desetaka tisuća prosvjednika, intencionalno minimizirajući važnost jednog takvog pacifističkog skupa.
Ratovi nisu samo zbroj poraznih statistike već su duboko osobni: na videozidu na Trgu talaca prikazan je video Matana Zangaukera koji se u videoporuci iz Hamasove režije obratio majci, zaželjevši da se brzo susretnu. Nisu se sreli više od 681 dan, koliko je Matan u zatočeništvu. Njegova majka Einav s tugom je govorila kako se pravedni rat izraelske vlade pretvorio u rat koji nema kraja. Netanyahuova pozicija ostaje intranzigentna, ne samo prema međunarodnim kritikama nego i prema vlastitim građanima: protesti koji su usmjereni prema njegovoj vladi i usuđuju se propitati opravdanost vojnih djelovanja njegovog režima samo jačaju Hamas, lakonski je konstatirao, i omogućuju da se ponovi tragični događaj iz pustinje, da opet neki izraelski roditelj ostane bez svoje djece.
Tako su se na Trgu talaca u Tel Avivu u javnom prostoru sučelila dva različita shvaćanja: majke čije je dijete oteto i zalaže se za strukturalni mir i premijera Bibija, koji je već odavno ušao u anale političkog militarizma. Majka, kojoj nitko ne bi mogao zamjeriti da gaji groznu netrpeljivost prema Palestincima zbog činjenice da joj je Hamas oteo dijete, zalaže se za strukturalni mir, a premijer Netanyahu smatra to znakom slabosti za sadašnjost i vrijeme koje dolazi. Dok premijer opravdava svaku aktivnost vlastitog režima i dok na užem kabinetu vlade planira potpuno zauzimanje grada Gaze, a zatim demilitarizaciju i na koncu davanje tog teritorija nekome drugom na upravljanje, majka Einav Zangauker podsjeća kako su opravdani motivi za rat prerasli u rat bez kraja, za njenog sina i ostale taoce.
Dok za njenog sina Matana ipak još postoji nada da će se vratiti u okrilje roditeljskog doma, nakon predugog perioda u zatočeništvu, za oko 14.000 palestinske djece, koja su prema službenim podacima ubijena od izraelskih snaga, ne postoji nikakva nada. Ta djeca, čija je sudbina tragična, sada postoje samo kao dio porazne statistike. Vjerojatno bi svaka od majki poginule djece na nekom zamišljenom trgu u Gazi na sličan način kritizirala Hamas i zalagala se za mir, iz neke svoje perspektive. No, režimi koji su monopolizirali volju građana Izraela i građana Gaze, vođeni su ne pacifističkom već surovom militarističkom logikom. Plač majki s izraelskih trgova i onih iz uništenih palestinskih teritorija pokazuje svu suštinu i posljedice brutalnog militarizma i pripadajućih politika.