Ovo nije vrijeme čarobnjaka

U najmanju ruku, posrijedi je paralelna realnost, višestruko premrežena igrom živcima i strpljenjem koje se sve više tanji, a kako će se i u kojem pravcu završiti, nepoznanica je koja nam tek treba biti razjašnjena. Drugim riječima, ovo je situacija u kojoj se rješava rebus, komplikovan i mučan, a pri tome svaka pomoć može biti lažni poticaj i odvesti nas do pogrešnog odgovora. Da se stvari usložnjavaju svakim danom, potpuno je jasno, ali paradoksalno je da se uprkos svemu svakodnevica odvija svojim ustaljenim ritmom. Niti smo šta pametniji, niti su vidljivi neki konkretni poremećaji u onome poremećenom društvenom egzistiranju na koje smo inače navikli.

Naravno, uvijek postoji strah da bi stvari mogle izmaći kontroli, zapaliti se neki fitilj u ovom buretu baruta, da bi moglo doći do pucanja po šavovima koje bi nas gurnulo u još veći haos i nesigurnost, prijeteći da se razvije u nemire širih razmjera. To je ovdje uvijek nekako opasnost koja visi nad nama, sve dok se jednog dana ne naučimo da niko svoj vlastiti lik ne može kriti iza cijelog jednog naroda. Odnosno, dok se ne osvijestimo i ne kažemo jednom konačno da je dosta da stotine hiljada različitih individua stanu u jednu prljavu političku biografiju.

Dok god se svi mi ponaosob kolektiviziramo kao stado u oboru etnonacionalne partitokratije, pa tim i donosimo sudove, usmjeravamo svoje emocije i stavove, nema nikakve nade u mogućnost onog stvarnog izlaska iz krize kao permanentnog stanja ove države. Bez obzira na to šta se događalo u političkoj areni, nužno je da svaki punoljetan građanin ove zemlje dobro razmisli šta je ono što želi, šta je i za koga spreman žrtvovati, kako bi se došlo do odgovora možemo li i dalje ovako, ima li smisla biti objekt prevrtljive prirode vlasti ili pak barem pokušati postati kreator vlastite sudbine time što će se pobuniti i suprotstaviti. Ta pobuna i suprotstavljanje najprije trebaju biti usmjereni na lišavanje sebe straha, previše je vremena prošlo u zgrčenosti, u prepuštanju stihiji i očekivanju rješenja koje će doći odnekud odozgo, iz nekih nepoznatih visina i sa čarobnim štapićem. Ovo nije vrijeme čarobnjaka, bajke su izgubile svoju utopijsku pravdu, ostaje jedino pouzdanje u sebe i potraga za sličnim ljudima oko sebe koji vide svu razinu prevare i manipulacije. Jedino tako, okrupnjavanjem onog preostalog zdravog tkiva razuma, moglo bi se iznaći neko rješenje za budućnost koja će, ako ništa drugo, biti malo manje mučna.

Sva priča oko hapšenja gubernatora entiteta ostaje tako poput duplog društvenog dna, sa jedne strane mediji su i dalje puni njegovih izjava, razularenog jezika denuncijacije i prijetnje, oholosti koja je zarad vlastitih kriminalnih stečevina spremna na kocku staviti sve, a sa druge strane situacija na terenu počinje dobijati obrise rizičnih akcija iz kojih se može izroditi i mnogo veće zlo. Drugačije ne može, hazarder kad najviše gubi, spreman je i najviše rizikovati, ako treba da gori kuća, neka gori kuća. Samo problem je ovdje što on ne igra na crno sa svojom kućom, već našu kuću želi izručiti plamenu, razaranju i svekolikom jadu. Ukoliko bi se desilo, za što vjerujemo da ipak nije moguće, da kuća zaista plane, on bi prvi utekao iz nje, ostavljajući nas da pogorimo i podavimo se u otrovnim nacionalističkim isparenjima.

Već sada je jasno, gubernator nas polijeva benzinom, jer voda mu nije ni na umu, on nas zapaljivim sredstvima gasi kako bi iza sebe ostavio što veći opseg zgarišta. Može mu se, nije ga briga, a da li je nas briga, ostaje da se vidi iz onoga što u narednim mjesecima slijedi. Otuda, svi oni koji iz ugodne pozicije tastature i ekrana vrište da ga treba po svaku cijenu uhapsiti, bez obzira na to da li će to dovesti do krvi, zapravo suštinski rade za njega. Krv bi bila nešto strašno, ma koliko neki bili nje žedni. Ne trebaju nam sada nerazumne navijačke strasti, baklje i pokliči, trebaju nam opreznost i mudrost, samo tim putem može se doći do raspleta ove loše priče. Jer, svačija jeste možda gorjela, ali ničija nije do zore gorjela. Pa neće ni njegova.