Ova glava puno priča

Kada bi se u Bosni i Hercegovini organizovalo takmičenje za najgluplje političko ponašanje, Ramiz Salkić bi osvojio zlatnu, srebrnu i bronzanu medalju, još bi pride dobio i zahvalnicu organizatora za učešće. Ima u ovoj zemlji vrhunskih takmičara u tom sportu, ni u jednom drugom konkurencija nije toliko ne oštra, nego preoštra, ali u Salkićevu arenu niko ko je pri sebi ne ulazi. Tamo gdje drugima stanuje pamet, narodnom poslaniku je nastanjena mržnja.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je krajem decembra odluku kojom se zabranjuje izvođenje dijela nastave iz istorije na osnovu udžbenika za deveti razred u Republici Srpskoj. Riječ je o nekoliko spornih stranica udžbenika Istorija za 9. razred osnovne škole koji se odnose na temu Republika Srpska i Odbrambeno-otadžbinski rat i u kojima se pominju, između ostalih, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Izuzetnu brzinu Ustavnog suda BiH u ovom predmetu zasjenila je jedino Salkićeva naknadna pronicljivost.

“Trenutno je obrazovni sistem u Republici Srpskoj”, kazao je Salkić, “u potpunosti pravoslaviziran i posvećen djeci i nastavnom osoblju srpske nacionalnosti čemu svjedoči i obilježavanje krsne slave Sveti Sava u obrazovnim ustanovama u ovom entitetu. Učenici i nastavno osoblje koji se ne izjašnjavaju kao Srbi i nisu pravoslavci prisiljeni su na učešće u obilježavanju krsne slave u školama, što predstavlja najgrublji oblik vjerske i nacionalne diskriminacije koju izričito zabranjuje Ustav ovog entiteta”.

Salkiću je slagati k’o Jokiću dodati. Na osnovu čega narodni poslanik tvrdi da je obrazovni sistem u Republici Srpskoj pravoslaviziran? I šta to uopšte znači? Da učenici ne izbijaju iz crkava? Da popovi ne izlaze iz učionica? Šta znači da je obrazovni sistem – pravoslaviziran? Da li to znači da se u svaku lekciju iz matematike miješa Srpska pravoslavna crkva? Da se u svaku hemijsku reakciju dodaje trun eparhije banjolučke? To, naravno, nikako ne znači to, niti može da znači to? Kako je onda nastava pravoslavizirana? Zbog školske slave koja se obilježava 27. januara.

Vjeronauka je u Republici Srpskoj izborni predmet. Ko neće, ne mora. Ko ne želi, ne ide. Roditelji u drugim razredu osnovne škole biraju da li će njihovo dijete pohađati nastavu vjeronauke. Ako pristanu, učenik je obavezan pohađati vjeronauku do kraja devetog razreda. Djeca koja ispovjedaju katoličku vjeru mogu da biraju katoličku vjeronauku, djeca koja se mole po islamu mogu da pohađaju islamsku vjeronauku. Niko nije prisiljen da sluša ono što ne želi. Srbi ne moraju slušati o Allahu, Bošnjaci ne moraju učiti o Hristosu.

Isto je i sa proslavom školske slave. Ama baš niko nije prisiljen da dolazi na proslavu. I kako bi to uopšte bilo moguće? Kako prisiliti nekoga da dođe na priredbu u školskom holu ili dvorani? Ko ne dođe da sluša pojanje školskog hora, dobiće sniženo vladanje? Školske sekcije pripremaju programe za tri hiljade različitih sadržaja u toku godine, pa i za “malu svetosavsku akademiju”. Recituje ko želi da recituje, svira kome je do sviranja, pjeva ko pjeva i na ostalim priredbama.

Ne znam niti jedno jedino dijete koje je natjerano da učestvuje u obilježavanju školske slave. Ne znam nijednog roditelja koji je prisiljen da dođe na tu manifestaciju, kao što ne znam nijednu jedinu majku i nijednog jedinog oca koji bi na to pristao. Nitkova ima svuda, ima ih, sasvim sigurno, i po osnovnim školama, ali ima ih i među narodnim poslanicima. Šta je sljedeće što će Salkiću zasmetati? Ćirilica? Nazivi škola? Imena nastavnika? Vjerovatno. Zloba nema straže. Ali je čudno kako mu i dalje ne smeta da piše – Republika srpska. Ni veće glave, ni manje pameti. I još samo ovo: na slavu se, Ramize, ne zove i ne nagoni. Na slavu se dolazi ili ne dolazi. Nije sve u mržnji. Plata će i bez nje biti redovna i sigurna.