Otpor opštem beščašću

Teško je naći trenutak u kojem se može, u ovakvim okolnostima i vremenu, pisati nešto što izlazi iz okvira svakodnevne tugovanke i rezignacije nad suludim postavkama svijeta koji poznajemo. Toliko je tema koje onespokojavaju, koje traže reakciju, zazivaju da se odredimo, pokažemo svoju solidarnost i iskažemo mišljenje, pa se doima gotovo nemogućim ostati u sedmičnom komentarisanju zbilje neokrznut tim nanosima brutalne egzistencije, njima ne kontaminiran i osupnut. Iako ne postoji ta iluzija da naši statusi, tekstovi i svaka druga vrsta oglašavanja nešto suštinski mogu promijeniti, ipak je posljednje ostrvo ljudskosti pokušati ako ništa drugo dići svoj glas protiv užasa kojima svjedočimo. Ma koliko taj glas bio utopljen u opštu zaglušenost informacionim neurastenijama i bukom propagande, on, ako je artikulisan sa senzibilitetom, ako nastoji prevazići prvotnu nemogućnost komunikacije jeste i neki oblik nade.

Sve dok imamo snage govoriti i pisati, svjedočiti razaranju i smrti, ostaje tanka nit smisla da sve ovo neće biti zaboravljeno, da će postojati kao svjedočanstvo ili opomena u kakva zastranjenja i demonske vrtloge čovjek može skrenuti. Iako ništa ne učimo iz povijesti nesreće i stradanja, ono što se zabilježi, što ostane na neki način zapisano, upućivaće neke dolazeće generacije, koje se budu osvrtale na nas i naše vrijeme, da nije baš sve bilo usmjereno u pravcu potpune dehumanizacije, nego da su postojali i oni koji su bar riječju pružali neku vrstu otpora opštem beščašću našeg doba. I ta riječ, ma koliko se nemoćnom činila, ona je posljednja nit svjetlosti koja bar malo, bar na trenutak razbija sveprisutna zatamnjenja kojima smo preplavljeni. Jer i jedan spašen čovjek, i jedno osviješteno biće kojem se razvidi nešto od sivila zbilje, velika je stvar. On ostaje kao onaj koji se otrgnuo iz sljepila i tišine u sebi, iz nijemosti pred užasom nečinjenja.

Otuda, ma koliko tekst kao takav bio nemoćan, valja istrajati u borbi da se dođe do mogućnosti da se progovori, da se ne ostane zarobljen u negovoru, bez puštenog glasa, krika životinje moje ljudskosti, kako je govorio Konstantinović. Time ostajemo još bar djelićem sebe humana bića, sposobna za suosjećanje, za suočavanje, za promišljanje i traženje drugačijeg rješenja i mogućnosti saživljavanja sa onim ko strada u ovom trenutku. Ako na bilo kojoj tački svijeta pati neko dijete, ako eksplozije razaraju domove i supstituciju bitka, onda ne može biti mira u nama, niti bilo gdje oko nas. To ne znači da se trebamo odati lamentaciji i grubom konstatovanju datosti, već nastojati višeslojno promišljati kako svijet koji dijelimo sa drugim učiniti prihvatljivijim.

Bez obzira na to što se ratovi događaju sada negdje drugo, naša je obaveza misliti o njima, nastojati u svojoj okolini osvijestiti što više onih koji se navijački postavljaju u sukobima, razbijati mit ratovanja. Nema ispravne strane u ratu, svaki rat je u svojoj suštini potpuno pogrešan, nepodnošljiv, on nas destruira i kad nismo direktno pogođeni njime. Odjeci rata su opšteljudski teret, oni nam kreiraju i određuju dosege, njima se briše sve ono što smo generacijama prije ostvarili, vraća nas se na tačku destrukcije i animalne besprizornosti. Dakako, nemoguće je u vremenu globalne informacijske kontaminacije ostati fokusiran i doći do istine. Ali nužno je pronalaziti načina, otkrivati nove kanale spoznavanja kako bi se znalo više, kako se ne bi učestvovalo u kolektivnoj histeriji planete. Samo čovjek koji ide u tu vrstu potrage može ostvariti potrebnu distancu, doći do onih dubljih razumijevanja povijesnih okolnosti i tražiti načina kako im se oduprijeti.

Vizija našeg svijeta jeste apokaliptična u ovom trenutku, malo šta ima svoj smisao i opravdanje, možda nikada nije ni imalo, no bez obzira na to, ne smijemo se pretvoriti u odrvenjene predmete koji niti misle, niti žele, niti osjećaju. Sve nas upućuje na tu sterilizaciju, svakim danom smo robotiziraniji, zarobljeni pred svojim ekranima, gotovo onesposobljeni da samosvojno domislimo nešto, razlučimo crno od bijelog, radost od tuge, a kao takvi najpoželjniji smo zombiji koji hrane manipulativne mašine neoliberalnog kapitalizma i njegove gramzivosti. Da bi se probudilo, da bi se osvijestilo u nama ono što nas pokreće na otpor, na promjenu paradigme i odbacivanje zabluda, potrebno je htjeti saznati više, iskalupiti se iz plastificirane omotnice sažvakanih mišljenja i unaprijed određenih horizonata saznanja. Stoga treba tražiti u knjigama, treba kopati po arhivama, osluškivati u sebi, nalaziti ugao gledanja koji nije zamućen, da bi se doprlo do stvarne razine obmane kojoj smo izloženi, te da bismo mogli pokušati graditi stanište koje neće pamet zamijeniti bombom, knjigu granatom, a ljudski život svesti na hrpu čelikom samljevenog mesa.