Operativna vojna policija

Vojna policija svuda u svijetu, pa i kod nas, ima zadatak da održava red i disciplinu u vojnom osoblju, da obavlja vojnopolicijske poslove unutar vojarni i zapovjedništava, a u slučaju izravne ratne opasnosti i rata da u borbenim uvjetima služi kao potpora postrojbama na terenu. Zbog toga je izuzetno važno da vojni policajci budu dobro naoružani dugim cijevima, pištoljima i drugom opremom, te da imaju lakša oklopna, kao i dobro opremljena terenska vozila za brzo kretanje od jedne do druge točke. S tog aspekta treba promatrati i nedavnu slovenačku donaciju četiri specijalizirana terenska vozila za Vojnu policiju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koja je realizirana u okviru inicijative NATO-a za izgradnju obrambenih kapaciteta naše zemlje. Ovo je tek prvi realizirani projekat od ukupno devet iz programa NATO-a (DCBI) za BiH i to osam mjeseci prije predviđenog roka.

U Oružanim snaga BiH vojna policija je ustrojena kao bataljon u okviru Brigade za taktičku podršku sa sjedištem u Rajlovcu kod Sarajeva i ministar obrane BiH Zukan Helez izjavio je da je ona najefikasnija formacija u našoj vojsci. Za razliku od susjednih zemalja, u Oružanim snagama BiH nema specijalnih jedinica, pa je Vojna policija jedina sposobna za nekonvencionalnu borbu. Iznoseći pomenutu tvrdnju, ministar je vjerojatno imao u vidu dosadašnje rezultate u pojedinačnoj i kolektivnoj vojnostručnoj obuci i vježbe Vojne policije na terenu koje su ocijenjene najvišom ocjenom. Helez je planirao da Vojnu policiju pošalje i u vojarnu Kozara u Banju Luku i spriječi ulazak bjegunaca od pravde (Dodika, Stevandića i Viškovića) u njene prostore na dan formiranja Vojske RS-a, ali je to spriječio načelnik Zajedničkog štaba OS-a, general Gojko Knežević, smatrajući nepotrebnim. Vojna policija bi sukladno zakonu štitila vojni objekat i teško da bi Dodikov kordon specijalaca bio voljan da se upusti u oružani konflikt s Bataljonom vojne policije OSBiH.

U svakom slučaju, vojna policija treba biti na visini zadatka, a kada nije dovoljno osposobljena za borbu protiv terorista, pokazao je i slučaj s upadom ustaške grupe pod nazivom Feniks od 19 nacionalista u Jugoslaviju u lipnju 1972. godine. Tada se na prostoru planine Raduša teroristima prva suprotstavila Četa vojne policije Sarajevske armijske oblasti koja nije bila obučena i uvježbana za oružanu borbu protiv terorista. Četa se našla u obruču i kada su ustaše otvorile vatru, ubijeni su komandir čete, kapetan I klase Miloš Popović i vojnik Branko Blečić, a ranjeni su vodnik-stažista i još jedan vojni policajac. Ostatak čete se pod vodstvom jednog desetara povukao na sigurno mjesto, a poslije su izvučeni poginuli i ranjeni. U toj kratkoj borbi ubijen je jedan terorista, a grupa je razbijena na dva dijela ostavši bez municije, jer je natovareni konj također u okršaju stradao. Teroriste su poslije nekoliko dana uništili hrabri teritorijalci i milicija. Kao vojnik u kolovozu 1972. bio sam u vojarni “Slobodan Princip Seljo” u Lukavici kod Sarajeva i razgovarao s ranjenim vodnikom i vojnikom, uz uvjet da njihova imena ne objavim, ni kad odslužim vojni rok. Vodnik mi je tada rekao da je kao pitomac Škole rezervnih oficira pješadije u Bileći bio osposobljen za sve borbene okršaje, ali da četa vojne policije tada nije bila spremna za sukob s teroristima, nego je u mirnodopskim uvjetima samo služila za osiguranje objekata i određenih događaje, što se te 1972. pokazalo kao koban nedostatak.

Za razbijenu ustašku grupu Feniks javnost u Jugoslaviji saznala je 2. srpnja 1972. godine, kada je objavljeno saopćenje u kojem je, pored ostalog, navedeno da je u borbi, osim dvojice pripadnika JNA, poginulo još 11 boraca Teritorijalne obrane BiH, a više njih ranjeno. Petnaest ustaških terorista koji su u BiH planirali obnoviti tzv. NDH u borbi je ubijeno, četvorici uhapšenih je suđeno u Vojnom sudu u Sarajevu i svi su osuđeni na smrtnu kaznu, s tim da je jedan od njih (Ludvig Pavlović) kasnije pomilovan. Tada je u SFRJ odlučeno da se u svim armijskim oblastima formiraju specijalne jedinice za borbu protiv terorista. Tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, general Franjo Herljević (Tuzla 1915 - Beograd 1998), naredio je osnivanje Specijalnog antiterorističkog odreda čiji su pripadnici bili iz svih republika bivše države. Kao novinar Oslobođenja posjetio sam taj odred koji se ulogorio u Ajvaliji kod Prištine i razgovarao sa zamjenikom komandanta Jozom Leutarom (Livno 1953 - Sarajevo 1999) koji je došao iz policije Novog Sarajeva. Sjećam se da mi je on tada rekao da vojska i policija u svakom trenutku moraju biti spremne za borbu protiv terorista i da ih ništa ne smije iznenaditi.