Oni njemu nema Bosne

Bit će to pravi spektakl, veliki projekat na sceni Narodnog pozorišta - Omer-paša Latas! Vidjet ćeš, spremam se uveliko, pričao mi je prije ravno mjesec. Bila je Noć Travničana, prvo takvo okupljanje u Sarajevu, i naravno, bio je tu, prepun energije, planova, ideja. Sjedio je na valjda jedinoj stolici u prostoriji i jedva sam ga uspjela zaustaviti - htio mi ju je ustupiti, jer sam stigla šepajući, s povrijeđenom nogom. Šta fali, mijenjat ćemo se, uvjeravao me, dok mi je objašnjavao velike planove za narednu jesen. Sve sam s Dinom dogovorio, vidjet ćeš! Gledala sam ga kao i svi, fascinirano, jer to je bio Josip: očima, glasom, pokretom, uspijevao je prikovati pažnju sugovornika, publike, cijele sale kad god treba. Josip Pejaković - još iz našeg rodnog grada Conja - nije bio samo glumac, pisac, redatelj, mada se svugdje okušao i to s uspjehom, uvijek je i iznad svega bio ljudina, glas običnog čovjeka i odani borac protiv nepravde.

Vijest o njegovoj smrti u subotu je zaustavila cijelu regiju, za Josipom se iskreno žali od Vardara sve do Triglava, jer čini se da nema mjesne zajednice na ovim prostorima u kojoj ga ljudi nisu uživo vidjeli, bez daha gledali i uživali u njegovim nastupima. Smijali se do suza. A ako ćemo pravo, uvijek je bio ispred vremena: o položaju žena, recimo, progovorio je - šta progovorio, galamio! - još davnih osamdesetih, na naša domaća licemjerstva upozoravao čitav život, nikad se nije libio suočiti nas s tužnim istinama: njegova “Tugoslavija” nije priča o boljoj prošlosti već podsjećanje na vrijeme kada smo bili bolji ljudi, nije nostalgija za komunizmom - kako su ga ovdašnji radikali panjkali - već oda zemlji koja je imala strategiju, planove i spremnost da se suoči i sa vlastitim problemima. Nacionalisti su je preduhitrili i odsvirali joj kraj, sahranili ideju reformi koja je čak i Josipa nagnala da se otisne u politički aktivizam, no samo su zadnje hulje iskazale hrabrost da njemu spočitavaju odnos prema ovoj zemlji. O kojoj je govorio i pjevao s toliko ljubavi, srca i odanosti da nije ostavljao ni tračak sumnje u nepokolebljivu vjeru da je ta njegova Bosna živa i da će pobijediti sve one koji su mu decenijama pokušavali reći da je više nema. Nije pristajao: “Pita me neki dan jedan rahat od pameti: Gdje ti je sada ta tvoja Bosna i Hercegovina o kojoj govoriš isto otkako znam za tebe? Ja mu odgovorih jasno: Pogledaj me dobro od glave do pete, hajvanu, pa ćeš jednom zasvagda dobiti odgovor. Čitava ti pred nosom stoji, a ti je ne vidiš jer si slijep kod očiju. Dok je mene i vakih ko što sam ja, Bosne, a vala i Hercegovine će biti za inat tebi i takvima ko što si ti. Utuvi više u tu svoju glavu da je Bosna i Hercegovina vječna, a ti samo obični prolaznik u njoj.”

Pretprošle smo se jeseni oboje našli u Travniku. Povodom 22. oktobra, Dana oslobođenja grada, antifašisti srednje Bosne dodijelili su priznanja i Josipu i Oslobođenju. Iza njega je bio težak period, liječio se u Zagrebu i gotovo svi koji su bili u kontaktu s njim strahovali su od najgoreg. No, uspio je, vratio se u Sarajevo i još se - nedugo kasnije - uputio u Travnik. Nisam vjerovala svojim očima: sam se dovezao. Dobro sam, uvjeravao me dok mi je pisao posvetu na knjigu koju mi je ponio. Znaš kad sam ti je obećao! Bit će da je prepoznao moju skepsu, nasmijao se i objasnio mi: I oni su doktori u Zagrebu u čudu, ali oni ne znaju šta je Vlašić, kad te zaljulja, što me tako gledaš, tebi je sve jasno! Nije mi bilo baš najjasnije, ali sam se šutke uputila s njim u salu, u kojoj nije krio svoju uzbuđenost i radost. Teško je govorio, ali je onda tako otpjevao himnu Bosne i Hercegovine - tekst koji je davno napisao i predložio - da su svi prisutni poskakali sa stolica, odslušali ga u stavu mirno i onda ga nagradili jednim od onih aplauza koji se moraju pamtiti. Puno, puno ih je takvih - i većih i dugotrajnijih - dobio na sceni, ali kad je ponovo sjeo na svoje mjesto, oči su mu bile suzne. Travnik je poput Sarajeva, teško se miri s uspjehom, i mada je Josip još davno prije rata dobio toliko priznanja da ih je i sam teško mogao pobrojati, mada je svim generacijama Travničana oduvijek nesumnjivi ponos, spoznaja da se u našem rodnom gradu antifašizam još slavi, ali i da se prepoznaje u njegovom angažmanu, duboko ga je dirnula.

Tog mi je dana pričao o svom druženju s Rodoljubom Čolakovićem. Glumio ga je i htio ga je upoznati da se uživi u lik. Oduševio ga je. Zato sam ga, uoči Nove godine, kada je gostovao u našem podcastu, pitala za Čolakovića i sjećanja na njega. I govorio je onako kako nas je navikao, iskreno i hrabro, ne udvarajući se nikome, punog srca istrajavajući na idealima zajedništva, pravde i ljudskosti. Progovorio je i o sebi, o neobnovljenom stanu, o Sarajevu u kome je cijelog rata spašavao knjige i umjetnine, o razočarenju što nismo u stanju da se više i jače borimo za ljude - jer ljudi čine multietnički grad, a ne zidovi sakralnih objekata, a kada su kamere ugašene, nekako tužno me upitao: Odeš li na Vlašić? Ti ne možeš bez Vlašića i tornjaka, uzvratila sam, prisjećajući se jednog davnog poratnog proljeća, kad je Vedada i mene ugledao u Radićevoj i koliko ga grlo nosi zavikao: Nikad više Travničana u jednoj sarajevskoj ulici! Moj sin mu se obradovao, ali i požurio da kaže - ja nisam iz Travnika. Nema veze, opet nas je petoro, uzvratio je veselo Josip, čvrsto držeći povodce sa svoja tri psa. Nasmijao se: Davno je to bilo, a sad sam ostao i bez Titove pudlice, imao sam jednu, e da znaš kako smo se lijepo družili! Mogu samo zamisliti, uzvratila sam, ni trena ne dvojeći da se i pudlica u njegovoj blizini osjećala privilegirano. Jer je taj veliki glumac i bio glumčina zato što svoje likove nije glumio već živio, on je i život dozivao da bi svojoj publici ukazao na njegove mogućnosti i sve nas podsjećao da - dok je takvih kakav je on bio - bit će Bosne, a bogami i Hercegovine.