Omiljeni europski ideolog
Ideologije u klasičnom smislu, poput komunizma, fašizma, liberalizma, naprosto su iscrpljene i opterećene - objašnjavali su teoretičari politike još sredinom prošlog stoljeća - dakle, ne postoje više u svojoj izvornoj formi, a primat u političkom životu će preuzeti pragmatizam, tehnokracija i funkcionalizam. No, čini se da, iz suvremene perspektive, shvaćanje Louisa Althussera kako je ideologija ipak vječna mnogo više odgovara istini.
Ključni arhitekt - angolosaksonski svijet izbjegava termin ideolog - Trumpove izborne pobjede 2016. bio je Steve Bannon. Iako će se on i Trump kasnije udaljiti pa opet približiti, Bannonove ideje populizma, (dez)informacijske kampanje, borba protiv establishmenta, surovi medijski pristup, novac i moć, postale su temeljni okvir djelovanja aktualnog američkog predsjednika. Nakon što je napustio Bijelu kuću 2017, Bannon će svoje snage usmjeriti na razvijanju globalne infrastrukture za populistički pokret naglašeno desnih elemenata, a svoje intelektualne i druge usluge nesebično je prenio skoro svim europskim strankama tog predznaka, koje su tako dobile sličnu ideološku bazu i umrežile se.
Ruskog predsjednika Putina pak, smatra se, najviše inspirira Aleksandar Dugin, nekada marginalac, a sada suvremeni eksponent ruske intelligencije i možda najpopularniji zagovornik doktrine Ruskog svijeta (Russkiy Mir). Dugin na filozofski način posve slobodno redefinira međunarodne granice, a u tom kontekstu rat koji se vodi radi promjene ili očuvanja granica je nužan, kako piše u jednom svom autorskom uratku, donoseći tako apologiju vojne intervencije misleći ponajviše na Ukrajinu, potpuno zanemarivši realni aspekt sukoba i povezanu tragiku.
No, ima li Europa svog ideologa? S jedne strane radi se o kontinentu na kojemu nikada nije manjkalo intelektualne produkcije, ali se istovremeno politika Europske unije čini gotovo posve bezidejna, bazirana na funkcionalizmu, tehnokraciji i recentno, naglašenoj militarizaciji i strahu od drugoga. Kada ovome dodamo i ogromnu birokratiziranost Unije koju javnost percipira pojednostavljeno, kao posve dosadnu elitu pseudomoćnika, čini se kako su te europske vrhuške posve lišene ne samo ideologija već i ideja, formalne i bezidejne. No, pozadinske ili suptilne ideologije su svakako prisutne u europskoj političkoj panorami.
Giuliano da Empoli, rođen 1973. godine, talijansko-švicarski autor, široj je javnosti najpoznatiji kao autor romana “Mag iz Kremlja” - prodanog u više od dva milijuna kopija, a recentno i ekraniziranog - a u užoj političkoj javnosti percipiran kao možda omiljeni ideolog raznih europskih političara. Časopis Politico je čak skovao i termin - Empoli manija - kojom je objasnio kako se razni visoki europski političari, od predsjednika Macrona pa do danske premijerke Mette Frederiksen, obilato koriste njegovim idejama u vlastitom političkom životu. Da Empoli je politički esejist i novelist, a također je osnivač thinktanka Volta, te profesor na pariskom univerzitetu Sciences Po, gdje je održavao gostujuća i specijalistička predavanja. Da Empolija interes za politiku prati još iz djetinjstva. Njegov otac je kao ekonomist savjetovao talijanskog premijera Bettina Craxija, člana Talijanske socijalističke stranke - poznatog po tome što je uslijed istrage o korupciji u talijanskoj politici pobjegao u Tunis - a kada mu je otac doživio pokušaj atentata, Giuliano je, ističe, shvatio neraskidivu povezanost politike, moći i nasilja.
Kao mladić gravitirao je progresivnijim idejama, ali talijanska realnost devedesetih godina i uspon berluskonizma - mnogi će reći da je to preteča trampizma - motivirala ga je da istraži što to omogućava uspjeh određenih političkih profila. Sa svega 22 godine piše knjigu “Velika budućnost iza nas”, adresirajući problem visokih politika i mladih, sanjajući generacijsku revoluciju koju će pokrenuti mladi. Mnogi smatraju da je Da Empoli arhitekt ideje slanja starih političara na otpad (tal. rottamazione) koja će kasnije generirati seriju mladih lidera u Italiji. U Firenzi će Da Empoli steći i konkretno političko iskustvo kod Mattea Renzija, tadašnjeg gradonačelnika, a kasnije i talijanskog premijera, no, brzo se zasitio i usmjerio se u nekom drugom smjeru. Kao nekada i Macchiavelli - najpoznatiji kroničar politike ikada iz Firenze, tako i Da Empoli sada piše kao kroničar suvremene politike.
U svojoj zadnjoj knjizi “Vrijeme predatora. Nova svjetska moć viđena izbliza” bilježi svoja iskustva s visokom politikom, donoseći zanimljive epizode i pokoju pikanteriju. Faktografski precizan donosi konkretne opise psiholoških stanja, manipulacija, pregovaranja, nasilje, prijetnje, ali i ljudske elemente koje uočava na pozornicama visoke politike, od sjedišta UN-a, Berlina pa do prestižnih hotela u Rijadu. Secira do u detalje nove tehnokratske elite (Musk, Zuckenberg) za koje smatra da žele stvoriti novi društveni svijet po njihovoj mjeri - naziva ih digitalni konkvistadori - a profil političara autokratskog tipa (Trump, Bin Salman) predstavlja novu paradigmu svjetskih lidera. Aktualne političke elite i potrošeni lideri naprosto ne razumiju realnost, pa na nju ne mogu adekvatno odgovoriti, smatra Da Empoli.
Dok svijet gori, većina europskih lidera ima funkciju samo pasivnih promatrača, a poneki, izgleda, i čitaju Da Empolijevo djelo, u kojem kritizira njihovo nesnalaženje u realnim okolnostima nadajući se da će pronaći poneku novu ideju za stvaranje novih političkih modela u kojemu će se održati na moći. A u ovom povijesnom trenutku svijet, pogođen ratovima i krizama, treba manje interpretirati, a više mijenjati na bazi održive realpolitike.