Oluja života, heroji i breskva

Život je pun oluja, ali svaka je prilika za nova saznanja. Moja oluja počela je prije trideset godina i još traje. Tada je “neko” odlučio da treba prekinuti dječiji smijeh i igru. Od djece smo preko noći postali starci. Koliko jedan čovjek može podnijeti boli? Posebno kada se udruže fizička i emotivna bol. Svjedok sam da može mnogo, čak i nezamislivo. Sjećam se... 1993. godina. Rat, granate, glad. Bila je to godina koju bih voljela izbrisati iz sjećanja, ali prosto je nemoguće. U jednoj bašti rodila je breskva. A breskve sam mnogo voljela. Svi moji bližnji to su znali. Tata je prolazeći pored te bašte želio uzeti jednu za mene. Čovjek čija je to voćka bila nije dozvolio. Da, to je ukratko rečeno. Nekako saznavši za tu priču, čini mi se da breskve i ne volim više. Ne znam ko je taj čovjek i da li je još živ. Znam da se i on tokom te gladne godine borio sigurno za opstanak svoje porodice. Ništa mu ne zamjeram. Ne znam da li je on zaboravio na ovaj događaj, ali ja nisam i neću dok sam živa. O tome sam pisala pismeni rad i u srednjoj školi. Sjećam se da sam ga čitala pred cijelim razredom i da su svi plakali. Ja sam nekada plakala. Mnogo. Ne, naravno, zbog te breskve, već drugih mnogo težih životnih izazova koji su stavljeni pred mene. Voljela bih da se ne sjećam ni 1995. godine. Tačnije, juna te godine. Moj život se prepolovio tada. Od tog juna nisam bila ista. Ni ja ni moja porodica.

Nikada nešto posebno nisam voljela planine. Jednostavno nisam taj tip. Uvijek bih prije odabrala more, rijeke i jezera. Volim vodu. Od te 1995. još manje volim planine. Treskavicu posebno. Nikada nisam bila na toj planini niti imam želju. Tu je moj otac teško stradao. Ipak, ostao je s nama. Ko zna, možda i zbog toga što onu breskvu s početka priče nije uzeo krišom. Bio je pošten u svemu kroz cijeli svoj život. Takav je i sada. Tako je učio i mene i brata. Tuđe nikada ne uzimajte bez pitanja. Nema tu nafake. I eto, njegovo stradanje dijelom je to i potvrdilo. Nafake je bilo i preživio je. Jak je i postojan kao stijena, jer da nije, ne bi izdržao sve ono što je život stavio pred njega. Zato mi nemojte pričati o herojima, jer ja jednog imam. Jednog o kojem se knjiga može napisati. Jednog o kojem se film može snimiti i da se nakon gledanja tog filma zapitate da li je moguće da je sve ovo po istinitom događaju. Ne smijem više pisati, a iskreno ne znam ni da li bih mogla.

Posljednjih mjeseci pobijedio je u još jednoj bici. Moj heroj. Moj stub i moj iskreni i najveći kritičar. Moja podrška u svemu. Danas on ima podršku u meni, bratu, mami i svojim unucima. Nije ona nikada izostajala, ali danas je mnogo veća i toliko jaka da je i najveće oluje i tornada ne mogu srušiti. Možda mu neće biti pravo što sam ovo napisala, ali jednostavno sam morala. A ovo, zapravo, nije ništa od onoga što bih trebala napisati. Pišem i govorim o drugima posljednjih trideset godina, pa zaslužio je i on barem nekoliko redova. Možda ovu priču nećete svi shvatiti, ali ona je morala izaći iz mene. Idemo mi dalje. Idemo, jer moramo. Neke bitke nam tek predstoje.

Borba za život je neizbježna. Svakodnevno smo svjedoci izazova koje trebamo savladati, a pri tome ostati postojani i svoji. Ljubav i podrška najbližih ono je što nas održava. Samo zajedničkim snagama možemo protiv svih izazova koje nam zadaje život. Svaki put kada padnemo, iznova se dižemo. Usjevi moraju ponovo procvjetati, a zajednica se obnoviti. Naša borba je simbol snage i otpornosti. Tijelo može biti povrijeđeno, ali bitno je da duša živi. To svakom čovjeku treba biti svjetionik nade. Vjerujem da svaka porodica ima svog heroja i vodi svoje borbe. O svom sam kratko pisala, a svim ostalim sve najbolje želim i da budu pobjednici u životnoj bici koju vode.