Odron vlasti TK-a, opet

Debelo bi pogriješio onaj ko bi pomislio da se javnost u Tuzli i Tuzlanskom kantonu posebno zainteresovala, a kamoli uzbudila zbog onoga što se desilo u četvrtak, 20. februara, kada je na sjednici Skupštine TK-a hitnog karaktera (?!) najprije smijenjen skupštinski vrh, pa formirana nova većina, predvođena SDP-om, koja je uzela vlast od SDA i DF-a i istog popodneva, na novoj sjednici, imenovala svoju Vladu. Obični smrtnici, naročito promrzli Tuzlaci, mnogo važnijim i krupnijim, a zašto ne reći i sramnijim, smatraju višednevni prekid daljinskog grijanja i hladne radijatore na temperaturi od -10 stepeni Celzijusovih, nekoliko jutara zaredom.

To, ipak, na znači da je ovaj događaj prošao mimo javne pažnje. Imao je u njoj ono mjesto koje zaslužuje, naročito zbog utiska o tome da je ovaj prevrat – za koji opozicija, sa SDP-om na čelu, zalet hvata još od izbora 2022. godine – izveden indikativno brzo, s upadljivim znacima improvizacije i površnosti, što su iz tabora SDA nazvali traljavošću, neznanjem i željom za pozicijama. Ovdje ovo nikoga ne čudi ako se zna da je TK neslavan rekorder po nepobitnoj konstanti – nestabilnosti vlasti. Od februara 2010. godine, nijedna vlada nije dočekala kraj mandata, a bilo ih je otad čak devet, sa osam premijera: u februaru 2014. je “spaljena” SDP-ova vlada Seada Čauševića, nasljednik je bila ekspertska vlada Bahrije Umihanića, a poslije izbora te godine SDA formira vladu Bege Gutića, koja traje do februara 2018, kada se SDA poderala i porodila PDA, što je donijelo PDA-ovu vladu Jakuba Suljkanovića, aktuelnu do jula 2019. i SDA-ove vlade Denijala Tulumovića, da bi se u januaru 2021. rodila i u februaru počela raditi SDP-ova vlada Kadrije Hodžića, sa jednogodišnjim trajanjem do februara 2022. i formiranja SDA-ove skupštinske većine i Vlade Irfana Halilagića, koja je ostala i poslije izbora te godine, sve do ovog februara.

Šereti nisu čekali ni kraj minulog četvrtka i odluke dvije sjednice Skupštine TK-a da bi lansirali asocijaciju na mačke u februaru. Kako god nekome zvuči, a znamo kako se mačke ponašaju i šta rade u februaru, to ima smisla, jer je najviše vlada TK-a, uključujući i dosadašnju SDA-ovu i DF-ovu, palo baš u ovom mjesecu. Iz toga se mogu iscijediti razni zaključci, posebno da je ovo doba godine, očito, najpogodnije za ono što se može nazvati odronima na putu kojim ide vlast. U ovom slučaju, presudan odron je odluka dvojice poslanika-preletača – Asmira Husića i Emira Salihovića – da napuste SDA-DF-ovu većinu, u kojoj su figurirali kao nezavisni (otkad su onomad napustili Stranku za BiH) i naprave ključni zaokret – 16 poslanika opozicije u Skupštini TK-a (SDP-ovih 8, NiP-ova 2, SD-ovih 4, PDA-ova 2, jedan iz Naše stranke i jedan samostalni poslanik) dobija još dvije ruke i ima većinu od ukupno 35 poslanika. Motivi za potez ovog tandema su, izgleda, u raskolu u živiničkoj SDA i sukobu s čelnikom Gradskog vijeća Nailom Jusićem, što je urodilo novom slikom vlasti TK-a. I novom labilnom većinu, kojoj su – još jednom – presudili preletači, što je dovoljno za bojazan od toga da će oni koji su već pokazali sklonost ka presvlačenju to ponoviti u prvoj sljedećoj prilici neispunjavanja želja i interesa.

Baš to – interes, koji je ispred i iznad svega – nanovo je potvrdio vječnu važnost, nepoderivost i dominaciju. Može novi premijer, SDP-ov Edis Dervišagić, u tri mandata uspješan prvi čovjek Gradačca, u prvim izjavama zračiti entuzijazmom, planovima i riješenošću da ispravi ono što se naziva slabostima, propustima, greškama i promašajima dosadašnje vlasti, ali ni on – kao i ministri iz SDP-a, NiP-a, Naše stranke, Socijaldemokrata i Platforme za progres – ne mogu ustvrditi da neće kuburiti i sa problemima, koji od njih malo zavise. Na primjer od toga da nekom od 18-člane skupštinske većine, “crijevo ode nalijevo”, pa okrene ćurak i promijeni košulju.

Može predsjednik KO SDP-a Tuzla Dževad Hadžić, na pitanje novinara o tome hoće li biti smjene zatečenih kadrova u javnim preduzećima i ustanovama, rezolutno kazati da to nova vlast neće činiti, što je, s rijetkim izuzecima, bio nepisani običaj u prethodnim garniturama. Valja mu vjerovati, bar dok se ne desi išta suprotno. Ali, ne može poreći da bi se tako ovjerila naopaka tradicija i vlasti TK-a da svaki njen novi kroj vuče i poteze koji hoće da poruče da mnogo toga s njom i od nje počinje, a da je ono dotadašnje krivi put.

Elementarna novinarska korektnost traži uzdržavanje od prognoza i nagađanja o tome šta će se dalje dešavati i, pogotovo, hoće li i koliko će, pod uticajem neizvjesnosti na višim nivoima vlasti, nova TK-ova (is)trajati ili će, kao dosad, biti prolazna i nestabilna, pa mnogo toga započeti, a malo završiti. Zato se nesigurnost ne smije ignorisati, jer je godina i po do izbora dovoljna za to da bi išta bilo sigurno i da bi se za to stavljale ruke u vatru.