Odlazak pape s ljudskim licem

Kada je 13. ožujka 2013. argentinski kardinal Jorge Bergoglio započeo pontifikat kao papa Franjo neuobičajenim riječima koje su poprilično odudarale od ustaljenih vatikanskih obrazaca, već se tada moglo naslutiti da se radi o posve autentičnoj osobi. Pozdravio je okupljene na Trgu svetog Petra u Rimu jednostavnim pozdravom – “dobro večer, braćo i sestre”, našalivši se s vlastitim argentinskim porijeklom – “kardinali su morali ići skoro do kraja svijeta kako bi izabrali papu”. A kardinali elektori, oni koji samog papu i biraju, nakon abdikacije Benedikta XVI s papinskog trona, u kardinalu Bergogliju pronašli su osobu koja je u stanju Katoličkoj crkvi na globalnom nivou dati jedan novi, autentični zamah.

Vatikanisti će kao presudni moment u izboru Bergoglija za papu označiti, uz njegovo prethodno javno djelovanje i nekoliko njegovih napisanih redaka, u pretkonklavskoj fazi, kada je rekao da “Crkva mora izaći iz sebe prema periferijama egzistencije”. Izlazak iz ustaljenih obrazaca – Bergoglio je to nazvao autoreferencijalnost i teološki narcizam – i usmjeravanja prema marginama društva, dramama individualne ljudske egzistencije, te humaniziranju odnosa u društvu, postat će okosnica njegovog pontifikata. Iako je i izabran u relativno poznim godinama – rodio se 1936, tako da je u trenutku izbora za papu već imao preko 76 ljeta – u svojih dvanaest godina pontifikata unio je toliko mladenačke živosti, koju ni brojni zdravstveni problemi zadnjih godina nisu uspjeli umanjiti. Zadnja faza njegovog života obilježena je kompleksnim zdravstvenim stanjem: respiratorni i drugi problemi prisilili su ga na bolničko liječenje u koje je javnost bila u potpunosti upućena. Patio je javno - papinska funkcija kao i sve slične ne dopuštaju privatnost - i nakon što je otpušten na kućno liječenje, preminuo je mirno, reći će službeni komunikat Svete Stolice, u 88. godini, u jutarnjim satima na uskrsni ponedjeljak.

Rodio se u Buenos Airesu kao sin talijanskih imigranata iz talijanske regije Pijemont, otac je radio na željeznici dok je majka vodila domaćinstvo i odgoj djece. Stekao je zvanje kemijskog tehničara, radio je kao izbacivač, a nakon što je pristupio Družbi Isusovoj, završio je humanističke studije u Čileu, a zatim filozofsko-teološke studije u Argentini. Plesao sam tango, reći će u jednom intervjuu, budući da mi se sviđala “nostalgija i nada” koju tango evocira. Kada je 1998. godine postao nadbiskup Buenos Airesa, pokazao je rijetko viđeni otklon od moći: odbio je živjeti u velikoj nadbiskupskoj palači te se preselio u skroman stan, koristio je javni prijevoz, a i sam si je kuhao. Objasnit će to kasnije riječima kako je njegov narod siromašan, a on je jedan od njih, pa ne bi bilo poželjno vlastitim primjerom podgrijavati socijalni kontrast, koji je obilježio dinamike argentinskog društva u 20. stoljeću. I kao papa nastavio je sa sličnim radnjama: za život je odabrao gotovo spartanski apartman od svega pedesetak kvadrata u Domu svete Marte, strukture koja služi kao privremeno prenoćiste kardinalima koji dolaze u Vječni Grad.

Kao prvi papa iz Latinske Amerike, s kraja svijeta, kako je sam rekao, unio je jednu novu živost u samo razumijevanje i življenje vjere te u njezinu javnu funkciju. Svoju ideju o periferijama egzistencije preveo je u djelo posvetivši se čitavoj plejadi marginaliziranih: zagovarao je ljudsko dostojanstvo migranata, zatim svih ljudi koji društvo ili njihovi bližnji ne prepoznaju kao osobe, kao ljude. Pojednostavljeno, papa Franjo je naprosto smatrao kako je privilegirani put do Boga onaj preko naših bližnjih.

Kritizirao je posljedice neoliberalnog poretka koji stvara “ljudski otpad”, a uveo je posve novu argumentaciju, tzv. sekularni diskurs. Često je stoga napuštao klasični teološki jezik, forme i strukturu, te je koristio kategorije koje su već prisutne u suvremenom svijetu i kao takve imaju mnogo veći komunikativni potencijal. Naprosto su jasnije, direktnije i razumljivije. Govorio je o boli, tuzi, drami ljudskog postojanja, empatiji, solidarnosti, odgovornosti prema svijetu. Kao vjerski lider, izbjegavao je kategorije moći i osuđivanja, razvijajući jedno dublje razumijevanje bilo individualnih dinamika bilo onih društvenih. Nije osuđivao niti moralizirao. Njegova apostolska putovanja, a i državnička aktivnost slijedila je te obrasce. Posjećivao je zemlje koje su same doživjele specifičnu tugu i nesreću – posjetu Bosni i Hercegovini 2015. godine treba promatrati u ovom ključu – zagovarajući povezivanje ljudi i izgradnju mirnih i stabilnih socijalnih relacija. Kritizirao je politike koja se deklarativno zalažu za mir, a ispod stola prodaju oružje, a mnoge suvremene političke kategorije, poput “demokracije, slobode, pravde, jedinstva”, reći će, nisu drugo nego prazni naslovi, lišeni značenja, koji su korišteni kao oruđe dominiranja. Afirmirao je vrijednosti lokalnog, zavičajnog, ali istovremeno je kritizirao opsesivni lokalizam te lokalni narcizam. Smatrao je kako su društveni izazovi ekstenzija naših individualnih stanja, poput skučenosti uma i srca koje odražavaju naše vlastite konceptualne scheme koje gube potpuno iz vida univerzalni horizont.

Stavljajući drugačije teološke naglaske, artikulirajući ih na nešto širi način, stekao je velik broj neistomišljenika unutar Katoličke crkve, a s reformom Rimske kurije, najvišeg upravnog tijela, priskrbio si je bijes krugova u čiju je moć dodirnuo. Među zadnjim njegovim susretima bio je onaj s američkim potpredsjednikom JD Vanceom koji je imao nešto duboko simboličko u sebi. Susrele su se dvije ideje katoličanstva: jedna u vidu vidno izmučenog pape Franje, zagovornika globalnog katoličanstva, ljudskog, inkluzivnog i osjetljivog prema marginaliziranima, i mlađahnog Vancea, agitatora militantnog katoličanstva, ekskluzivnog i neosjetljivog na bližnje. Susret različitih svjetova i pogleda na budućnost katoličanstva zasigurno će biti i jedna od važnijih tema na predstojećoj Konklavi, na kojoj će biti izabran novi papa.