Odlazak Jürgena Habermasa

Odlazak Jürgena Habermasa, po mišljenju mnogih zadnjeg među velikim njemačkim filozofima, koji je uz akademska dostignuća ostvario i izrazito veliki javni utjecaj, predstavlja i simbolički kraj njegove temeljne ideje kako je racionalna i pragmatična komunikacija osnovni način izgradnje svakog demokratskog društva. Habermas je otišao u poznoj devedeset šestoj godini - rodio se davne 1929, u godini koju će obilježiti Velika depresija, koja će poslužiti i Hitleru kao svojevrsni katalizator za uspon na vlast - a sada umire u trenutku kada je racionalnost i otvorenost javne sfere zamijenjena iracionalnim i nasilnim radnjama, a demokratski san erodiran, obilježen autoritarnim i iliberalnim tendencijama, slično kao nekada. Kada bismo željeli potpuno pojednostaviti Habermasov lik i djelo, koji su ga učinili planetarno poznatim, mogli bismo reći, pa makar i po cijenu nepreciznosti, kako je čitav svoj život posvetio smanjivanju društvenih i drugih kontradikcija, koje su ga i po rođenju, a i po smrti, u drugačijem obliku, zatekle. Iako kontradikcije nije mogao izbjeći niti u vlastitoj filozofskoj misli.

Rodio se s razdvojenim nepcem, te je već u ranoj fazi života bio podvrgnut kompleksnim operativnim zahvatima: osjećao sam se isključenim od školskih kolega - pisao je Habermas autobiografski o svojim ranim sjećanjima - ali je istovremeno osjetio neobičnu pažnju svojih najbližih, oca i majke. Čini se ponekad kako odrasli život i karijerni odabiri nisu ništa drugo nego refleksija o određenim fazama vlastitog života u kojima je osoba u ranjivijoj fazi doživjela dinamike isključivanja, ali i blizine. Planirao je studirati medicinu, ali, sam je priznao, odabrao je filozofiju, fasciniran egzistencijalizmom i temama ljudske drame koje su ga obilježile, zatim smisla i granicama ljudskog postojanja. Ako su ovo bile njegove individualne motivacije, koje su ga usmjerile prema spekulativnom svijetu filozofije, za Habermasov razvoj su slično bitne i kontekstualne odrednice: biti Nijemac u periodu nakon Drugog svjetskog rata vezalo je za sebe mnoge negativne etikete - pitanje odgovornosti, humanosti, odnosa prema nacionalsocijalizmu i Auschwitzu, kritičkim točkama njemačke prošlosti i razvoj društva u budućnosti - teme su koje će kasnije artikulirati filozofski.

Habermas, čiji je politički profil onaj lijevi, ali na germanski, doziran način, kritizirao je način na koji se Njemačka suočava s prošlošću: o kolektivnoj krivnji potrebno je govoriti na direktan, a ne apstraktan način, a “bez osjećaja političke odgovornosti”, pisao je, nije moguće prekinuti “kontinuitet s državom koja je osnovala koncentracijske logore”. Budući da mu je sam otac bio član nacionalsocijalističke partije, koji je imao nešto drugačiji pogled na pitanje njemačke krivnje i odgovornosti, Jürgen se često konfrontirao s njim, ali isto tako s primjerice Heideggerom, koji je smatrao da su ratne strahote samo splet povijesti, fatalizma, zanemarivši konkretnog čovjeka ili singularnost tog određenog povijesnog trenutka. Habermas se kasnije ženi za Utu, kolegicu sa studija s kojom dijeli i intelektualne i životne odabire, a mlad dospijeva u Frankfurtski institut za društvena istraživanja, progresivno i lijevo orijentiran, gdje se bavi kritičkom teorijom.

Iako je teško sumirati njegovu misao na nekoliko glavnih ideja, ipak se čini da je Habermasova glavna preokupacija u njegovom najpoznatijem djelu “Strukturna promjena javne sfere” intelektualno, ali i životno, bila dati smisao i strukturu postratnom poretku Europe i svijeta: teorija komunikativnog djelovanja, koju je zagovarao, naglašava dijaloški, komunikacijski princip, između raznih, suprotstavljenih aktera, na racionalnoj osnovi. Ne radi se samo o formalnoj i hladnoj komunikaciji već i onoj nešto sadržajnijoj, vezanoj za ljudski svijet (kultura, društvo i osobnost), koja uvažava specifičnost svakog ljudskog postojanja. Jedna ovakva dijaloška platforma posjeduje velik potencijal da regulira i pacificira sve ljudske odnose. Habermas je kroz ovu prizmu kritizirao nacionalizam, ukazujući na inherentne limite takve koncepcije, nudeći kao alternativu kozmopolitizam, solidarnost među građanima i unifikaciju Europe. Smatrao je kako je jedino kozmopolitizam preduvjet trajnog mira.

Suprotstavljao se logici ratova, ali je istovremeno ulazio u aktualne političke debate kroz koje je utjecao na javno mnijenje, često na kontroverzan način. Habermas je predmet kritike vezane za razumijevanje ratova (bivša Jugoslavija), zatim intervencionizma - kojega je nekada branio (primjerice Kosovo), nekada napadao (Bushova doktrina) - no to je potpuno očekivano za osobu njegovog javnog kalibra, u kojoj su se sukobljavale dvije koncepcije međunarodnih odnosa: ona vestfalska, u kojoj je suverenost naglašena, a onda i princip neintervencionizma i onaj kozmopolitski poredak koji, pak, štiti ljudska prava. Preferencijalna opcija prema Državi Izrael koju je predominantno zastupao bazirala su se dijelom na germanskom osjećaju odgovornosti za zla iz Drugog svjetskog rata i holokaust, no čini se kako mu je pri tome ipak objektivna prosudba bila smanjena, pogotovo kada je Gaza u pitanju. Tako se Habermasov proklamirani univerzalizam dijelom urušio pod teretom Gaze, događajima koji imaju sve elemente genocida u suvremenoj, brutalnoj formi.

Također, sfera racionalne debate, nužnog pratitelja demokratizacije svakog društva, koju je konstantno zagovarao, možda nikada nije ni postojala u svojoj čistoj formi, objašnjavali su Habermasu filozofi Richard Rorty i Slavoj Žižek još za života. Iako im nije vjerovao, u zadnjim godinama svoga života svjedočio je kako se racionalnost javne sfere urušava, gubeći primat pred silom, sebičnim i nasilnim interesima, populizmom, demagogijom, nacionalizmom, fenomenima protiv kojih se veći dio svoga života i borio.