Ode mi još jedan kolega i prijatelj

Prošlog petka preminuo je, u snu - kako bismo poželjeli svi koji se približavamo smrti - Ibrahim Braco Đikić, jedan od vjernih pregalaca i veterana bosanskohercegovačke diplomatije. Meni je otišao ne samo kolega i prijatelj nego i školski drug, pa tako i moja žalost za njim dobija dodatnu dimenziju. Sve nas je manje iz onog perioda kad se sarajevska Prva gimnazija, koja je svijetu dala dva nobelovca, zvala klasičnom. Još iz tog doba mi preostali klasičari pamtimo Bracu po finoći i eleganciji. Te osobine će mu dobro doći u poslu kojim se bavio, a naslijedio ih je od znamenite loze mostarskih Đikića, koja je dala više intelektualaca, pjesnika, pa i diplomata. Poput Osmana Đikića, koji nije bio samo ambasador u Alžiru i Finskoj nego i prevodilac s finskog jezika svjetskog epa “Kalevale”.

Braco Đikić se pamti i po jednom odjevnom detalju kojeg je nosio u svakoj prilici, a koji rijetko kome dobro stoji. Dok su mnogi drugi mijenjali boje svojih kravata, njegova je leptir-mašna ostala crvena. Ne radi se ovdje samo o metafori, nego još jednoj bliskosti koja nas je pratila cijelog života. Prošli smo zajedno sve mijene koje su nas snalazile i trale, ali se nismo odricali osnovnih vrijednosti i svjetonazora koje smo stekli u školi. Baveći se istim poslom kad je napadnuta Bosna i Hercegovina, bez razmišljanja smo se pridružili njenoj odbrani, nastavljajući da na svom polju doprinosimo njenom opstanku.

Kao što Bosni i Hercegovini nisu dali da dahne poslije sticanja nezavisnosti i da postavi temelje nove državnosti, tako se i njena diplomatija morala snalaziti i dovijati. Braco Đikić se našao u Moskvi kao diplomata bivše domovine, pa je iz Predsjedništva u Sarajevu imenovan za predstavnika nove Bosne i Hercegovine, odmah po njenom prijemu u Ujedinjene nacije. To mu je bila najodgovornija i najteža diplomatska misija. Valjalo je Ruse ubjeđivati da nije istina što im javljaju iz Beograda. A nama je to bilo izuzetno važno, jer se radilo o jednoj od velikih sila stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Koliko znam, uspio je da kaže šta se zapravo događalo u Bosni i Andreju Kozirjevu, s kojim se Đikić susretao i prije nego što je postao, nažalost kratko, šef ruske diplomatije. Nakon toga je uskoro Kozirjev došao u Sarajevo. I sam sam tada, kao i kasnije na londonskoj konferenciji, osjetio da je Kozirjev stekao više razumijevanja za suštinu rata u Bosni. A posebno kada se stresao od zvuka granata koje su s Trebevića padale oko Predsjedništva dok smo s njim vodili razgovore. I kada sam ga izveo na stepenište sporednog ulaza, krvavo od pogibije jednog radnika iz zgrade.

Ibrahim Braco Đikić

S Bracom Đikićem sam se rijetko viđao, jer su nam se diplomatske destinacije razlikovale. Dok je on služio u Kongu Brazavil, ja sam bio u Bagdadu. On u Tunisu, ja u Ankari. Bili smo ipak na velikom i odgovornom zadatku za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu. A nedugo nakon početka rata smo se našli na samitu OSCE-a u Helsinkiju. On je stigao iz Moskve, ja iz Sarajeva. Šetajući tim gradom koji je zbog težnje za svjetlošću bio gotovo sav u staklu, rekao sam mu: “Vidi ove ljepote i reda, a u nas u Sarajevu smo jučer gazili po ruševinama s fasada i popucalom staklu.”

Đikić je imao i jednu neobičnu diplomatsku misiju. Bio je jedini ambasador OSCE-a iz Bosne i Hercegovine. I to u Turkmenistanu, važnoj zemlji centralne Azije. Predsjedavajući OSCE-a u tom vremenu bio je Finac, učinio je rijetku gestu - poslao je pismo ministru vanjskih poslova BiH u kojem ga obavještava kako je ambasador Đikić veoma dobro obavio svoju misiju.

Braco Đikić je imao i jednu osobinu poželjnu, ali ne baš čestu u našoj diplomatiji. Označio bih je skromnošću ili jednim izrazom koji se odnekud pojavio, a gotovo da ga ranije nisam čuo, a kamoli upotrijebio. To je samozatajnost. Nije se isticao u društvu, malo je i govorio kad bismo se, mladi, nalazili pred sarajevskom Parkušom. Nije se isturao u javnosti i medijima. Nije se, kao neki drugi diplomati što jesu, klanjao i dodvoravao ministrima i vlastima. Prošao je sve stepenice diplomatskog rasta i napredovanja. I to je, pored strogih kriterija i širokog obrazovanja, jugoslovenske diplomate uvrštavalo u veoma cijenjene i slušane u svijetu. Za ovu današnju nije ni mjesto ni vrijeme da se govori.

Drago mi je što me Višnja, supruga Ibrahima Brace Đikića, zamolila da se, uz našu kolegicu Jasminu Pašalić, oprostim od druga i kolege na njegovoj komemoraciji na sarajevskim Barama. Inače, moglo se dogoditi, kao što se dogodilo nekoliko godina poslije rata, kada smo se, kolege i prijatelji, na tim istim Barama, našli na sahrani kolege Zdravka Telalbašića, kad je vladao muk, a ne sjećam se ni da li je bilo one plaćene trube kad su ga spuštali u grob. Nije se niko iz Ministarstva vanjskih poslova sjetio da mu se s nekoliko riječi zvanično oduži za službu koju je i u ime svoje uže domovine vjerno odradio u jugoslovenskoj diplomatiji i kasnije kao savjetnik u Predsjedništvu BiH. Ako ništa, trebalo se sjetiti da ga je, uoči raspada Jugoslavije, kao njenog ambasadora na Cejlonu, odnosno Šri Lanki, pretukao domar te ambasade, što mu je sigurno skratilo život. Bilo je to u sklopu politike krojene u Beogradu da se diplomatija na razne načine čisti od nesrpskih kadrova.