Od Dubrovnika do Tivta
Slučaj je htio da sam se neki dan vraćao sa sajma knjiga u Podgorici i vozio se između Dubrovnika i Tivta u oba smjera, potpuno nesvjestan da će se nekoliko dana nakon toga odviti dva velika vanjskopolitička događaja u ta dva grada. U Dubrovniku je održan summit zemalja jugoistočne Europe posvećen Ukrajini, dok je u Tivtu održana još jedna konferencija procesa Brdo-Brijuni, posvećenog ulasku ostalih zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju.
Ono što je u čitavoj priči zanimljivo jeste to da su oba događaja u hrvatskoj, ali i u regionalnoj javnosti, puno više iskorištena za analizu unutrašnjopolitičkih i regionalnih vanjskopolitičkih odnosa, nego što se itko ozbiljno bavio ključnim temama ovih dvaju okupljanja.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
To jeste donekle razumljivo s obzirom na skore predsjedničke izbore u Hrvatskoj i s obzirom na interes, pa i bojazan šire javnosti oko naših susjedskih odnosa, ali svejedno nije baš da je tema rata u Ukrajini ili otvaranja europskih perspektiva zemljama regije zanemariva. Štoviše. No, budući da deklaracija iz Dubrovnika nije donijela ništa neočekivano, jednako kao što se ništa spektakularno nije dogodilo u Tivtu, uključujući Vučićevu pres-konferenciju koju je održao nakon svega, nekako je ostao logičan interes javnosti za naša domaća prepucavanja.
U Hrvatskoj je tako glavna tema bilo pitanje zbog čega Milanović nije pozvan u Dubrovnik, dok Vučić jeste, pri čemu su se na ovoj temi političari i komentatori opredjeljivali ovisno o političkim preferencijama na izborima. Pa je tako odjednom ljevica počela zamjerati zbog čega je Vučić u Dubrovniku, dok je desnica to pravdala. Istovremeno je dubrovački SDP napao i samu ideju održavanja skupa u Dubrovniku, spominjući sigurnost i slično, odnosno zauzimajući Milanovićevu prorusku poziciju.
S druge strane, sam Milanović je u Tivtu nastupio u svom stilu, s jedne strane podržavši priznavanje Kosova, a s druge izjavljujući kako Srbija i Crna Gora imaju specifičnu vezu koju trebaju njegovati, dodatno osporavajući to što su srpski nacionalistički političari iz Crne Gore dobili zabranu ulaska u Hrvatsku. Što su opet hadezeovci jedva dočekali da napadnu Milanovića kao relativizatora četništva, a dočekali pitanje zbog čega im onda ne smeta Vučić u Dubrovniku.
Bizarnosti su išle dalje, s tim što su Milanovićevi piarovci jednostavno prešutjeli u službenom priopćenju njegove izjave o odnosima Srbije i Crne Gore.
Mediji u Srbiji su pak u prvi plan stavili Vučićevo junačenje i izostanak spominjanja sankcija iz dubrovačke deklaracije, potiskujući samu deklaraciju i činjenicu da se u Dubrovniku našao na istoj strani s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.
Dakle, čak i bez svih ovih spoznaja, a pogotovo s njima, jasno je kako su bilo kakvi diplomatski napori u našim zemljama ili u situacijama u kojima su one relevantni akteri, jednostavno nevažni. Jer, niti bilo kakvi potpisi i deklaracije tu išta znače, niti se može iz svega iščitati neka konzekventna politika.
Ono što jeste očito jasno je to da hrvatski premijer Plenković bespogovorno podržava Ukrajinu, a predsjednik Milanović realno podržava Rusiju. U Srbiji je pak sva vlast objedinjena u rukama jednog čovjeka, koji ni sam ne zna koga više zapravo, koga deklarativno, a koga tajno, podržava i koji je uopće vanjskopolitički smjer Srbije.
Što isto vrijedi i za Crnu Goru zbog specifičnog sastava vlade, kao i za Bosnu Hercegovinu.
Ukratko, za samu Europsku uniju, kao i za nas ovdje, bilo bi najbolje da se prestanemo baviti predstavama u kojima se naši diplomati i politike predstavljaju kao bitni akteri, te da se vratimo na bazičnu realnost koje smo svi svjesni. A ta je da nam vanjsku politiku određuje međunarodna diplomacija. Jedino što bi bilo dobro da onda ta diplomacija, a govorim o diplomaciji Europske unije, konačno dokine igrokaz i primi nas u Europsku uniju. Barem nekoga, barem pokazno i to što prije. Jer sve ovo drugo već odavno nema efekta.
