O izdajnicima i drugim demonima
Očevidno je da smo sada već ušli u termalnu fazu odlučivanja o tome šta će biti sa ovom zemljom, isukali su se svi mačevi, neki iza brda priželjkuju da čuju tutnjavu topova i haubica, hajca se, dolijeva benzin na vatru, bacaju se molotovljevi kokteli etnonacionalizma, ne bi li se u ovom skliskom trenutku ušićarilo šta ko može i šta kome leži u vlažnim snovima i željama. Ipak, činjenica je da se mi već više decenija hranimo istom retorikom, s tim što je ona sad nešto više radikalizirana, odnosno da nas se godinama ubjeđuje da naša sudbina ovisi o jednom, dva ili tri nacionalna predstavnika. Ako, tvrdi se, oni budu dovedeni u pitanje, ako ih se pozove na odgovornost za njihova nepočinstva, onda će bez njih, kao onih koji nose najveće zvono naciona na svojim vratovima, propasti sve i ničega više neće biti.
Upravo u tome leži sva tragika našeg egzistiranja ovdje, što smo gotovo ubijeđeni da bez tih grlatih mešetara, koji su oteli za ličnu korist nadu stotina hiljada ljudi, nema života i da su samo oni u stanju da nas sačuvaju i odbrane. Pitanja od koga, zbog čega i zašto, uglavnom se svode na neprestanu manipulaciju strahom i igranje na kartu našeg netretiranog društvenog PTSP-a. Dovoljno je, dakle, da neko iz mraka političkih kabadahiluka vikne onu magičnu riječ RAT i mi se odmah stresemo do temelja, blokiramo svaki razum, više ništa jasno ne razlučujemo i ne promišljamo.
Šta nam to govori? Da smo društvo koje je još duboko zarobljeno u vlastitoj traumi, društvo koje se ni na koji način u protekle tri decenije nije trudilo da prevaziđe i suoči se sa onim što nam se devedesetih desilo. Otuda mi jesmo toliko podložni manipulaciji, neprestano u iščekivanju nekog novog horora koji samo što nije došao i koji se nad nama nadvija kao permanentna opasnost. Kao takvi mi smo često jedna bezlična masa prepuštena primarnim instinktima, nesposobna da vidi širi kontekst događaja, sklona navijačkim strastima i pogledima na svijet koji su do krajnjih granica isključivi.
Upravo na to i računaju oni koji su opsjeli našu egzistenciju, koji su nas ubijedili da bez njih ne možemo i da naša sudbina u potpunosti ovisi samo o njihovoj volji i vještini da nas vode. Uvijek se pri tome sjetim one priče Radoja Domanovića naslova “Vođa”, u kojoj slijepac vodi narod kroz jaruge i provalije, a narod za njim baza u nesvijesti da je sve svoje uložio i dao slijedeći tog slijepca. Onog trenutka kad nas slijepac dovede pred zid, preko kojeg se ne može, mi se pitamo kako nam se to desilo, paničimo i strahujemo. Da smo se ranije zamislili, mogli smo veoma lako otkriti da smo svoje živote dali u ruke slijepcu. Bilo je potrebno samo malo distance, malo želje da se sagleda ono što se oko nas nalazi, pa da se jasno vidi o čemu se i kako radi. Ne kažem da je sadašnja spoznaja kasna, ona je možda došla u pravi čas, ali stvari bi bile kudikamo jednostavnije i lakše da smo željeli gledati vlastitim očima, a ne kao stado budala podržavati onoga koji nas sad želi iskoristiti kao preskakalo kako bi preko onog zida utekao u svoju komociju, dok mi vrištimo i vapimo u svojoj nemoći da se izvučemo iz rupe u koju nas je doveo.
Sada kada je gubernator iz Laktaša krenuo u odsudnu bitku za spašavanje vlastite kože, stvari nam se ponavljaju po dobrom starom receptu. Neko je viknuo RAT i mi se evo već danima ubijamo dokazujući sebi koliko je to moguće ili nije moguće. U svemu tome neprestano je prisutna strepnja i refrenično nam se vraćaju poznati scenariji. Sretna je ipak okolnost da ovo nije 1992. godina, odnosno da postoji svijest da je gubernator krenuo na put bez povratka, da ga je ponijela pjesma i da više nema onih koji su spremni na bilo koji način riskirati vlastiti život da bi branili pljačkašku stečevinu i feud jedne porodice koja je ojadila cijeli jedan narod.
Dani koji su pred nama će biti izazovni i uzbudljivi, nama valja pak očuvati hladnu glavu i uz kokice gledati kako se konačno ruši jedna satrapija. On će još neko vrijeme šenlučiti, vikati izdaja, izdajnici i slične stvari, ali doima se da mu je ono zvono oko vrata dohakalo. Sam ga je sebi okačio, pa ga je ono i povuklo dolje. A nakon što ovo prođe, dobro trebamo razmisliti šta zaista želimo i koji je naš put, jer ovako više ne može.