Ni sudovi nisu što su nekad bili

Davno, na jednoj od pravosudnih konferencija, temperamentni tužilac je postavio niz pitanja na koja je očekivao jednoglasan odgovor. Da li može nama policija dostavljati takve dokaze? Da li treba da nam sud te dokaze oglasi nezakonitim? I sve slično tome. Kolega cinik mu je dao jednostavan odgovor: ne bi trebalo, ali vidiš da može. Toliko toga što se danas dešava, regionalno, globalno, u našoj zemlji i šire, spada u ovu kategoriju. Ne bi trebalo, ali vidimo da može.

Teorije zavjere i lične uvrede

U roku od samo nekoliko mjeseci već slabi argument analogije, kako se ponaša i radi u demokratskim zemljama je potpuno otpao. Štaviše, sada ga može koristiti svaki siledžija ako uopšte više ima potrebe nešto obrazlagati. Primjera je bezbroj, ali držimo se odnosa prema pravosuđu.

Dobro poznata trodioba vlasti, osim nezavisnosti različitih grana, podrazumijeva i određenu vrstu ravnopravnosti, odnosno međusobnu kontrolu i ravnotežu. Međutim, još prije više od dva vijeka jedan od osnivača SAD-a Alexander Hamilton je utvrdio da su sudovi, bez moći mača i novčanika, najslabija od tri grane vlasti. Naime, pravosuđe zavisi od zakonodavne i izvršne vlasti kada se radi o finansiranju jer nema vlastitih resursa, a provođenje odluka zavisi, u konačnici, od izvršne vlasti i državnih agencija koje pružaju potrebnu podršku. Danas, kada je politička korektnost, koja je uključivala i poštovanje suda, prezrena, odbačena i na dobrom putu da bude zaboravljena, sve je izraženija i neravnopravnost u javnom prostoru. Autoritarni populisti koji javno ispoljavaju prezir prema formalnim procedurama i ne podnose ograničavanje vlastite moći našli su omiljenu metu na koju ciljaju svojim standardnim oružjem. Govore o pravosuđu kao vlasti bez demokratskog legitimiteta, vladavini sudija, a ne zakona, usponu juristokracije koja ograničava stvarnu volju naroda i insistiraju da sudska nezavisnost koristi sudijama, a ne društvu. Naravno, tu su i teorije zavjere i lične uvrede. Gotovo sve ovdje navedeno je prije nekoliko dana u jednoj rečenici sumirao Benjamin Netanyahu: kada snažan desničarski lider pobijedi na izborima, ljevičarska duboka država koristi pravosudni sistem kao oružje kako bi osujetila volju naroda.

Sa druge strane, pravosuđe je, uglavnom, izabralo da se drži one devize Andrićevog vezira: u ćutanju je sigurnost. U situacijama kada se oglase, koristi se oprezan i neutralan jezik. Tako je nedavno John Roberts, predsjednik Vrhovnog suda SAD-a, na nečuvene i donedavno nezamislive prijetnje o opozivu sudije čija se presuda nije dopala vrhu izvršne vlasti osjetio potrebu da naglasi kako su takve prijetnje “neprikladne”, bez preciziranja od koga te prijetnje dolaze.

Oni koji u medijima na bilo koji način predstavljaju pravosuđe su uglavnom i najdosadniji gosti i sagovornici, imaju čak i ograničen fond riječi koje koriste. Međutim, nema se tu šta puno zamjeriti. Za razliku od političara, koji se, naročito danas, trude pokazati što (pri)strasnijim, pravosuđe ne samo da mora biti objektivno nego to u javnosti ne smije dovesti u pitanje. Na kraju krajeva, svijetu punom galamdžija, bezobraznika i hvalisavaca nedostaje odmjerenih likova koji se drže nekih pravila.

Idemo dalje, jače, luđe

U mnogim negativnim trendovima mi kao u nekim reklamnim sloganima ili navijačkim pjesmama idemo jače, dalje, luđe. Svijet je ovih dana u nevjerici zbog toga što su savezni agenti u SAD-u nastavili sa deportacijama, ne poštujući odluku suda. Kod nas se čovjeku nije dopao tok krivičnog postupka i on odluči da odvuče milione ljudi u bezakonje i neizvjesnost. Ovome je, djelimično, doprinijelo i višedecenijsko podrivanje ugleda pravosuđa, rijetko jedinstveno gotovo za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.

Kažem tok postupka, jer prvostepena presuda je samo faza. U najkraćem, na prvostepenu presudu koja ne proizvodi pravne posljedice se može uložiti žalba o kojoj se odlučuje u drugostepenoj odluci, koja je pravosnažna, osim u slučaju kada je prvostepena presuda bila oslobađajuća, a drugostepena osuđujuća. Dalje, za vanredni pravni lijek, ponavljanje postupka, potrebni su određeni uslovi. Međutim, protiv pravosnažne odluke se može uložiti apelacija Ustavnom sudu BiH, ako se apelacija ne usvoji, u nekim slučajevima i ranije, pojedinac ili grupa imaju pravo obratiti se Sudu u Strasbourgu. Za ovu proceduru i ove mogućnosti gotovo da i djeca znaju. Ali kome trebaju procedure, dosadne su i dugotrajne, ljudi traže uzbuđenja.

Iako pisano obrazloženje prvostepene presude, u znate kojem predmetu, još nismo vidjeli, sa jednom rukom na srcu, drugom na toliko spominjanom Ustavu i pripadajućoj Evropskoj konvenciji, može se razmišljati da li se u eventualnim apelacijama ima šta i napisati. Ipak, ni najjači razlog za žalbu ili apelaciju nije ni najslabiji razlog za rušenje sistema.

Zaista, da li treba zbog jednog nezavršenog krivičnog postupka srušiti ono što se teškom mukom gradilo 30 godina? Čak i oni slični njemu kažu da ne bi trebalo. A može li?