Neretva je molitva

Dva dana zaredom u ribi na istom mjestu. Radio sam to i prije, ali ovakve radnje treba ponavljati jer samo njihovim utvrđivanjem možeš osjetiti ono izvanredno u njima. Izvanredno je pogrešna riječ, radi se o osjećaju koji te iz automatizma života izbacuje daleko u orbitu svijeta, koji si zaboravio.

Taj svijet je divljina, priroda, voda koja teče, voda koja stoji (jer tako se Neretva ponaša tu gdje hvatam/fatam ribu), insekti, cvijeće, grmovi puni trnja i plodova, smokve čiji se plod već zametnuo, sunce, čist zrak, razne vrste vjetrova koje ribari ne vole ako se pojačaju, uglavnom, duga je to lista, nema kraja.

Mještanin malog mjesta u delti Neretve, u zaljevu Jadranskog mora, tu gdje se slana i slatka voda miješaju, objašnjavao mi je vrste vjetrova, nisam ga pitao da mi to objasni, jer je njemu to prirođeno da osjeća i priča o tome. Prvo je bila bura, pa će onda tramuntana, otamo od otvorenog mora, govori mi mještanin, a za ribu najbolji je maestral. Bura je pojačavala tempo i ribanje/ribolov je bio gotovo nemoguć. Zato smo spakovali stvari i krenuli put Bosne. Bilo je to koji dan prije nego sam otišao na Neretvu.

Razmišljao sam o ljudima koji znaju vrste vjetrova, odakle pušu i šta sa sobom donose. I kako mi, kontinentalni ljudi, nismo toliko upućeni u morske vjetrove, što je i razumljivo, ali nismo ni u vlastite vjetrove koji su ovdje, u ovoj zemlji. Što više čovjek stari više poznaje svoju zemlju (zemlju kao zemlju, ne državu), i više je može voljeti. Onako kako je i treba voljeti, kroz ljubav prema zemljopisnim tačkama, toponimima ili hidronimima. Moja Bosna je od vode napravljena. Njene rijeke su autoputevi ptica. Volim, naravno, i planine, doline, polja, a posebno volim njene zelene brežuljke, bregove, padine, tu gdje je zemlja ukoso postavljena i gdje vazda zelenilo se prostire.

Možda se ne razumijemo u vjetrove ali se razumijemo u vodu. Barem želim da se razumijem u vodu. Da kroz nju i ribu opišem ovu zemlju. Jednom će se desiti i ta knjiga. Neki vanjski poticaj će mi naletjeti na volej i tekst će poteći.

Da me pitate koju rijeku najviše volim u zemlji (ako zanemarimo Unu), to bi sigurno bila Neretva. Poznajem je samo na kratkom dijelu toka, ali već sam je stavio na prvo mjesto. Da se ne ulijeva u Jadran vjerovatno bi imala sudbinu velike rijeke, ovako ostaje rijeka čiji razvoj se završava deltom, koja je po sebi nešto veličanstveno. Ako se po Eliotu svijet završava jadnim vapajem, a ne praskom (u pjesmi “Šuplji ljudi”, koju citira pukovnik Kurtz/Marlon Brando u filmu “Apokalipsa sada”), Neretva definitivno odlazi uz prasak, i to kakav.

Dva dana sam proveo na mjestu na Neretvi gdje rijetki ribari dolaze jer je daleko od glavne ceste, i zahtijeva kondiciju, još ako odabereš stari prilaz, onda se probijaš kroz nasrtljivo raslinje, spuštaš i penješ uz strme obale potoka, probijaš se kroz džunglu drače i trava, i baš to je užitak. Da bi vidio vodu moraš doći skoro do samog mjesta gdje ćeš fatati. Tokom zime vodu možeš vidjeti čim priđeš obali. Provjeravanje vode mi je omiljena rabota dok skoro trčim od silne želje da što prije spustim teški ruksak, dva štapa, i poneku kesu punu ribarskih stvari, kruha za krmu, primame... Tu je tridesetak kila opreme na leđima i u rukama. Nekad prehodam i pet kilometara tako natovaren. Ono što mene zanima je ekstremni ribolov, i ja ne sjedim na obali gledajući kako plovak lijeno klizi maticom.

Moj ribolov je naporan fizički posao koji donosi takav smiraj da kada se vraćam u Sarajevo ne postoji ništa zbog čega sam zabrinut; stres kao stres nestaje.

Prvi dan sam uhvatio četiri ribe, tri pustio, jedna je uginula i legla na stijenu iza koje stojim na obali i neumorno zabacujem. Jednu sam uzeo, veliku kalifu koja se svojski borila. Poredim njenu snagu sa snagom srebrene orade koju sam neki dan vukao kroz zelenu vodu mora. Njena izvikana snaga je ništa spram načina na koji kalifa, potočara, zubatak, zlatovčica ili meka/mehkousna pastrmka imaju kada je zakačiš na udicu s predvezom 0,14 mm. Nema te sile koja parira kalifi koju vučem kroz drugačiju zelenu vodu Neretve. Orada je kao velika ovalna kovanica od srebra, vuče kao mazga, ali njena borba nema nikakvu taktiku, dok kod pastrmke nikad ne znaš šta će se desiti. Nekad iskoči čim osjeti udicu, meka voli iskakati, ali i kalifa, a zubatak je lud – zna udariti i na plovak.

Drugi dan sam uhvatio šest riba i sve pustio. Bila su tu dva pojaka svala/strugača, muški i ženski primjerak. Otvorio sam mrežu i elegantno su izašle. Kontam da su se poslije uzeli.

Moja domovina je od slatke vode. I ja želim kroz nju da je upoznam. Želim da se njenim vodama umijem kao da uzimam neki kosmički abdest. Kao da učestvujem u kosmičkom krštenju hladnim i mirisnim vodama. I to radim kad god odem na Neretvu ili bilo koju drugu rijeku.