Neprijatelji države u njenom vrhu

Pade mi ovih dana na um izraz dekadencija, kojim se označava postupno propadanje, opadanje ili nazadovanje čovjeka, društva, kulture ili umjetnosti, koje, po definiciji, izazove gubitak moralnih načela i kreativne moći. Termin se, u teoriji, odnosi na doba rasula i srozavanja vrijednosti i vezuje za umjetničke smjerove u 19. vijeku, ali ima i značenje opadanja moći države, njenih institucija i civilizacijskih normi, dometa i tekovina, što se izvorno veže za propast Rimskog carstva, ali je kasnije u istoriji važilo i za druge brojne primjere.

Kakve to veze ima s nama? Ima, nažalost, jer, uz ostalo, dekadencija znači i moralnu degradaciju i gubitak etičkih normi, a to, po automatizmu - i kada se o tome malo zna - važi za naše prilike. One su time obojene već decenijama, da bi sada, uz očekivano prerani početak sumanute predizborne trke, bile u znaku bezočnog bacanja pod noge svega što bi trebalo odisati državnom vlašću, odgovornošću, efikasnošću, ažurnošću i, u krajnjem, ozbiljnim pristupom obavezama u onome što se ambiciozno, ali i sve ispraznije, zove evropskim putem države Bosne i Hercegovine.

Koliko god nas to pogađalo i dodatno potvrđivalo da u našoj vlasti sjede opasni ljudi i političke opcije i nacionalistički iščašeni, beznadežno oboljeli nosioci dekadencije, najgore je, ipak, to da se još i ne pokušava naći alat za suprotstavljanje toj pošasti, niti je više iko ozbiljan poklonik optimizma u vezi s tim da bi se ona mogla anulirati na izborima. Ne samo stoga što je to odavno šuplja priča već i zbog onoga čega se, sa sve više razloga, pribojavamo i uoči ovogodišnjih opštih izbora: opet će se stranačko-nacionalistički inžinjering potruditi da se ništa ne mijenja u korist njihove štete, na šta ukazuje već započeto miniranje nabavke i korištenja izbornih tehnologija, čija upotreba, naravno, ne ide zajedno sa zavidno usavršenim izbornim mućkama, prevarama i krađama.

U to da je u punom jeku baš takvo hvatanje zaleta u novu rundu izborne provjere raspoloženja glasača (ne birača!), uvjeravamo se iz dana u dan. Kako vrijeme ide, sve je jasnije da ima likova u državnom vrhu - nakon što su definitivno rasuti partnerstvo i koalicija - koji praktično dižu ruke od vlasti, ne želeći se njom baviti, čak ni samo glumiti da rade ono za šta su besprizorno dobro plaćeni. Na uobičajeno drzak i bezobrazan način odnose se prema obavezama, uključujući i dolazak na sjednice državnog Doma naroda, kome je prošlog petka sedmi put zaredom falio kvorum, što se čita kao poruka: “Ne možete nam ništa, radimo ono što hoćemo, a ako ne bude onako kako hoćemo, neće biti nikako!”

Budući da u potpisu ovog čitanja prepoznajemo autorstvo HDZ-a BiH i SNSD-a, krajnje je vrijeme za okretanje potrebi odricanja od dosad važećeg bolećivog, nepotrebno uglađenog, tačnije licemjerno popustljivog odnosa prema onima za koje smo odavno utvrdili da su nosioci sabotaža, blokiranja, rušenja, ucjena, kočenja, uslovljavanja, kaprica, vrijeđanja, ponižavanja... Valja ih, napokon, nazvati onim što jesu i što im najbolje pristaje, onako raskomoćenim i imunitetom zaštićenim i od najvećih gluposti, laži, podvala i pasjaluka - neprijateljima države Bosne i Hercegovine i svih nas, njenih državljana.

Pa kada vječni mutikaša širokog spektra Nikola Špirić u Domu naroda Parlamenta BiH prospe salve laži o tome da bi ukidanje akciza na gorivo bio prenos nadležnosti sa entiteta na državu (i stradanje banjalučkih novčanika u “političkom Sarajevu”); kada narogušena Sanja Vulić kaže da BiH “nije država” i “Savjet ministara nije vlada”, jer ne zna da u prvom članu Ustava piše da Republika BiH nastavlja postojanje “kao država Bosna i Hercegovina”, i da svaka država ima vladu; kada naoštreni ministar finansija i trezora BiH Srđan Amidžić izađe pred novinare i, kao skrušenim đacima, ponudi tabla-prikaz ideje o tome da se, umjesto ukidanja akciza, povećaju plate budžetskim korisnicima (a obični smrtnici neka se slikaju!); kada ushićena Željka Cvijanović, prije učešća na kongresu desnice u Texasu, pohvali Donalda Trumpa, jer “želi da zaštiti hrišćane širom svijeta”, a ne kaže od koga i, pogotovo, šta je s onima koji nisu hrišćani, jer ona ima državnu funkciju, koja znači brigu o svim građanima; kada na sjednicu Doma naroda ne dođe sedam delegata HDZ-a BiH, HDZ-a 1990 i SNSD-a, pa to ispada većina u odnosu na preostalih (prisutnih) osam; kada... - onda nema više ni tračka dileme o izvjesnosti novih blamaža, provokacija i ataka na zdrav razum.

Nemamo, jednostavno, više pravo na taj luksuz, ne dopušta nam ga opšta slika, koja ne ostavlja ni najmanji prostor za tolerisanje bezumnog gubljenja evropskih para iz Plana rasta, kockanja sa uslovima za datum početka pregovora i, u cjelini, lohotno neodgovoran i baš-me-briga odnos vrha državne vlasti prema građanima, socijalnim i ekonomskim problemima, ukratko - prema državi, našim sudbinama i onome što nas čeka. I na izborima, koji bi, s ovakvim neprijateljskim zagađenjem vrha države, morali biti čudo, da bismo iz dekadencije krenuli ka zelenoj grani.