Neokolonijalni uzurpatori slobode
Činjenica da mnoge zemlje, kako one u najbližem okruženju, tako i one udaljenije, koje ovaj prostor vide kao svoju zonu uticaja, poimaju Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu koloniju, u kojoj po želji mogu određivati njene političke pravce kretanja, ali i uticati na sve druge aspekte društveno-kulturnog života, nije ništa novo i ništa nepoznato. Dovoljno smo toga vidjeli i uopšte nemamo dilemu o tome kakva se koplja preko nas neprestano lome, te kakvim smo povijesnim uraganima permanentno izloženi. Samo u posljednjih trideset godina, da ne idemo dublje u prošlost, duž i širom ove zemlje sudarali su se najrazličitiji mogući akteri, a sve u nastojanju da se njena specifičnost, njen multikulturalni karakter i prožimanje osujete, dovedu u pitanje i u konačnici rastoče do neprepoznatljivosti.
Nedvojbeno je iz toga da jedna ovako šizmatična zajednica, koja nema dovoljno snage da se suprotstavi, ali ipak iz nekog sebi svojstvenog razloga i dalje, uprkos svemu, opstaje, predstavlja neprestani trn u oku svima onima koji ne žele da razumiju njenu posebnost, mogućnost sažimanja svih navedenih kulturoloških i konfesionalnih različitosti, koje uprkos krvavom ratu devedesetih još imaju kakvu-takvu tačku svog okupljanja. Dakako, tom kolonijalnom i neokolonijalnom nasrtanju na Bosnu i Hercegovinu u velikoj mjeri jesu doprinijele i naše unutrašnje prilike, neprestana naša potreba da se više okrećemo ka onome izvanjskom, dalekom, sa kojim nas vežu često nejasni i neutemeljeni sentimenti, nego sebi samima. Pa smo se time, ovisno o istorijskim okolnostima, nastojali i nastojimo prikloniti ovom ili onom zavojevaču i osvajaču, kako bismo insistiranjem na narcizmu malih razlika produbljivali vlastita neprijateljstva, te osnaženi podrškom onih koji se u datom momentu čine bliskim nekom od bh. naroda nastojali izboriti primat nad ovom zemljom. A svakome iole poštenom je jasno, pokazalo se kroz vrijeme, da BiH samo u tom svom spletu različitosti ima svoj stvarni smisao, sve drugo, svaki oblik prevladavanja samo jednog identiteta nepovratno uništava onu suštinsku vrijednost koju baštinimo.
Nedavna reakcija Ambasade Republike Turske povodom predstave “Šestorica protiv Turske”, koja je izvedena u Narodnom pozorištu Sarajevo, samo je još jedan u nizu pokušaja da se na najgrublji mogući način utiče na slobodu i suverenitet BiH kao države. Drugim riječima, to nam jasno pokazuje kakav stav navodno prijateljske zemlje imaju prema nama. To da je jedna zemlja diplomatskim putem reagovala na teatarsku predstavu koja se izvodi u drugoj zemlji, potpuni je nonsens i predstavlja nedopustiv pritisak. Takav način uplitanja u umjetničku slobodu i rad ne može se opravdati nikakvim osjećajem prijateljstva. Taj direktni pokušaj cenzuriranja diplomatskim notama, upozorenjima i opomenama nedvojbeno svjedoči da Turska nastoji svoju nedemokratsku praksu, koju primjenjuje unutar svog teritorija, multiplicirati i na ovu državu, pravdajući se svojim unutrašnjim sukobima i ideološkim netrpeljivostima. Na koncu, zašto bi nas u bilo kom smislu to obavezivalo. Odbijanje da se poklekne pod ovim pritiskom, izvođenje same predstave i odgovor sarajevske publike na nju pokazuju nam da je ovdje još opstalo onog duha koji se ne želi nikome pokoriti i nikome dopustiti da određuje šta za nas jeste, a šta nije valjano. Da se na bilo koji način pristalo na ovo zastrašivanje, to bi značilo da smo se u svakom smislu odrekli vlastitog stava i prava postojanja onako kako mi mislimo da treba. Drugim riječima, otvorili bismo time mogućnost da svako kome se u nekom trenutku nešto u našoj kulturi i umjetnosti ne dopada može putem svoje ambasade udariti zabranu i time determinisati kako ćemo misliti i kako ćemo se ponašati kao zajednica.
Ipak, jedna stvar u svemu tome upada u oči. Saopštenje za javnost koje su ovim povodom izdala tri udruženja žrtava rata u BiH pokazuje nam koliko još u ovom društvu vlada odsustvo svijesti o tome šta jeste država. Pravdati poziv na otvorenu cenzuru i besprizorno miješanje u suverenost druge države navodnim prijateljstvom i pomoći koju je država Turska pružala BiH, znači u potpunosti odustati od svakog vida samostalnosti i svih principa državnosti. U prigodničarskim okvirima su nam često puna usta priče o viševjekovnoj državnosti, a u trenucima kada se ona zaista treba pokazati, dešava se da oni kojima bi najviše do nje trebalo biti stalo žele pristati na njeno ukidanje. Sretna je pak okolnost što institucije umjetnosti i kulture još jesu svjesne pitanja slobode i ne pokoravaju se bilo čijim nalozima. Dok je tako, biće i ove zemlje.