Neoimperijalizam na Arktiku

Grenland nam naprosto treba, jer bez njega Sjedinjenje Američke Države imaju veliku rupu u nacionalnoj sigurnosti. Riječi su to predsjednika Donalda Trumpa koje se odnose na Grenland, najveći otok na svijetu, koji je najbliži Americi – u geopolitici faktor proksimiteta je jedan od ključnih parametara sigurnosti – ali je neosporno integralni dio Kraljevine Danske, suverene države koja je tom svom udaljenom teritoriju dala zaseban, autonoman status. Predsjednik Trump, sklon flambojantnom vokabularu i nekonvencionalnom vođenju politike, dilemu je postavio na sljedeći način: Amerika će projicirati svoju volju na Grenland – neki američki stručnjaci za sigurnost smatraju da predsjednik Trump taj otok vidi kao najveći “nosač aviona na svijetu”, na lakši, easy, ili teži način, hard way, ostavivši europske saveznike u nedoumici.

Europska unija je promptno reagirala i pridružila se vojnoj vježbi na Grenlandu iniciranoj od Kraljevine Danske nazvanoj “Operacija Arktička izdržljivost”, poslavši patuljasti kontingent od svega nekoliko desetaka vojnika: Njemačka je poslala 15 vojnika, a isto toliko i Francuska, skandinavske države (Finska, Norveška i Švedska) sudjeluju sa po dva vojnika, isto kao Slovenija, a Belgija i Ujedinjeno Kraljevstvo participiraju u operaciji s jednom vojno djelatnom osobom. Politika je ipak više nego praktična disciplina ona simbolička, pa su u toj domeni i poruke europskih lidera nešto jače: suverenitet svake države je gotovo sveta stvar, dalo se iščitati iz slično intoniranih službenih komunikata, a konflikt ili pokušaj aneksije teritorija jedne NATO-države od druge NATO-države bi bio kraj svijeta koji poznajemo, poentirao je poljski premijer Donald, Donald Tusk.

Doktrina NATO-saveza nakon kraja hladnog rata opsesivno se fokusirala isključivo na vanjske prijetnje – u toj jednadžbi najveću opasnost su predstavljale Rusija i Kina, zatim asimetrične prijetnje poput terorizma i sličnih rabota – dok je prijetnje iznutra gotovo u potpunosti zanemarila, iako su sigurnosni stručnjaci još od devedesetih godina upozoravali na to. Sada prijetnja transatlantskom savezništvu dolazi upravo iznutra.

A upravo je status Grenlanda bio funkcionalan primjer transatlantske suradnje Amerike i Danske u vremenu nakon Drugog svjetskog rata: američka prisutnost na Grenlandu se formalizirala 1951. godine, kada je potpisan međunarodni ugovor između dvije zemlje s ciljem kolektivne sigurnosti i osiguranja mira. Ugovor od nekoliko stranica, koji broji svega 14 članaka, predstavljao je dobar i funkcionalan oblik suradnje između dvije suverene države, za razliku od, primjerice, inicijative iz 1946, kada je predsjednik Truman, u maniri strateškog trgovca, ponudio Danskoj okruglih sto milijuna dolara u zlatu za taj teritorij. Njegov prijedlog je odbijen, a isti slučaj je bio i sa prethodna dva američka prijedloga za kupovinu Grenlanda koji datiraju iz 1867. i 1910. godine.

Za Arktički krug, unutar kojega privilegiranu poziciju ima Grenland, nekada se smatralo da je prostor koji se ne može naseliti ili naprosto nije za život. Iako su činjenice demantirale ove hipoteze, ipak je navedeni prostor dominantno shvaćen kao sigurnosni interes velikih sila, posebno u doba hladnog rata, kada je Arktik slovio za sjevernu frontu, te je bio podijeljen, logično, na zapadni i istočni sektor. Cirkulirale su tamo nuklearne podmornice i signalizirala se vojna moć sve do kraja osamdesetih godina, kada se, primjerice, predsjednik Gorbačov počeo zalagati za desekuritizaciju Arktičkog kruga. Pojednostavljeno rečeno, a u skladu s perestrojkom, kao idejom vodiljom tog doba, Gorbačov je predlagao smanjivanje vojnih aktivnosti nadajući se da će Arktik postati zona mira. Tako je zadnji predsjednik Sovjetskog saveza iz hladnog Murmanska godine 1987. poslao tople poruke o denuklearizaciji, demilitarizaciji, te zajedničkoj suradnji, znanstvenom istraživanju uz poštivanje prirode i indogenih populacija. No, vremena se mijenjaju.

Klimatski, Arktik se grije više nego ijedna regija na svijetu, a velike sile su redefinirale svoju strategiju prema tom dijelu Zemlje, pa je stoga i (geo)politika doživjela pokoju klimatsku promjenu, ponekad čak i usijanje. Tako da se Arktički krug ponovno vratio na hladnoratovske postavke: s jedne strane Ruska Federacija i kineski interes – Trump to objašnjava jednostavnim riječima kako ne trebate imati dalekozor da vidite brodove jednih i drugih tamo, a s druge strane su NATO-zemlje. Problem u najavi, smatra Trump. Smatra da je rješenje neoimperijalizam na jednostavniji ili pak teži način. U suštini svakog imperijalizma, pa i ovog postmodernog, nalazi se želja za efektivnom kontrolom tuđeg teritorija, a u slučaju Grenlanda, geostrateški interesantnog, a i bogatog resursima, koji bi mogao smanjiti američku ovisnost o kineskim rijetkim metalima. Iako je, eksperti ističu, eksploatacija resursa ne Grenlandu izrazito kompleksna, usljed teritorijalne izoliranosti i klimatskih izazova.

Neoimperijalizam se, čini se, vratio na velika vrata svjetske politike. No, istini za volju, kriza međunarodnog poretka, povratak drevnih rivalstava, negiranje međunarodnog prava i svih onih nadnacionalnih mehanizama koji su imali za cilj harmonizirati državne interese i staviti ih u pacifistički okvir, zatim polarizacija svekolikog političkog života i nisu mogle nego dovesti do svijeta u kojemu su glavne političke preokupacije postale pretenzije na tuđi teritorij. Grenland je tako postao politička refleksija svijeta u kojemu živimo, ali istovremeno, taj najveći svjetski otok, briljantno opisan u djelima istraživača Knuda Rasmussena, oduvijek je pokazivao kako prkosi ama baš svakoj imperijalističkoj logici.