Nemar skriven iza birokratskih zidova

Kada u Bosni i Hercegovini izgovorite riječ “karcinom”, eho koji se vrati najčešće je tuga, poraz, strah, neizvjesnost i humanitarni brojevi. Naviknuti smo da o onkološkim pacijentima razmišljamo kroz prizmu sažaljenja, kao o nekoj tihoj, socijalnoj kategoriji koja u mraku svojih soba broji preostale dane i moli za milostinju društva. Ali sudbine ovih ljudi nisu priče za plakanje, one su snaga, želja, nada, poziv na odgovornost, na zakon. Svaki telefonski poziv kojim skupljamo novac za nečiji lijek, svaki nehumani red ispred klinika i svaka prazna kutija citostatika su dokaz opake bolesti, ali i dokaz sistemskog, hladnokrvnog kršenja osnovnog ljudskog prava, prava da se borimo i prava da živimo.

Dok se u sterilnim kabinetima i budžetskim raspravama zdravstvo uporno gura na stranu troška i finansijskog tereta, u stvarnosti zdravlje je jedina vrijedna investicija. Liječenje čovjeka nije rashod, trošak, gubitak, to je polaganje temelja za opstanak jedne porodice, zajednice, nacije, investicija u majku, oca, kćerku, sina, komšiju, prijatelja, radnika koji mora prehraniti porodicu. Ipak, naša administracija je odlučila da ljudski život ima cijenu, a ta cijena se prečesto plaća vremenom kojeg oboljeli nemaju i humanitarnim akcijama. Najstrašniji dokaz tog administrativnog mraka dolazi iz svakodnevnih novih apela za pomoć, a istovremeno iz hladnih, zvaničnih dokumenata same države. Ured za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine u svojim zvaničnim nalazima ogolio je zastrašujući nemar skriven iza birokratskih zidova. Revizori su crno na bijelo dokumentovali da se liste čekanja za spasonosne lijekove Fonda solidarnosti, te tanke niti koje stotine pacijenata drže iznad provalije, uopće ne vode na zakonski propisan način. Umjesto jasnih, zakonom definisanih i pravednih obrazaca, naši i životi naše braće, sestara i roditelja unošeni su u obične, interne Excel tabele. Unutra, među tim hladnim ćelijama, broj bodova za pacijente uopće nije upisivan. Državni revizori su eksplicitno naglasili da je zbog tog odsustva bodovanja potpuno nemoguće utvrditi po kojem su kriteriju liste sastavljane.

Ko odlučuje o tome čija je nada hitnija? Ko ima pravo da odredi da će jedan pacijent dobiti lijek, dok će drugi biti prepušten tihoj eliminaciji na dnu neke netransparentne tabele? U sistemu u kojem svaki izgubljeni dan može značiti kraj, odsustvo jasnih kriterija ne rađa samo sumnju nego duboku, opravdanu bol i osjećaj izdaje vlastite države.

Dok revizorska upozorenja zvone na uzbunu, zidovi šutnje u nadležnim ministarstvima ostaju neprobojni. Prijedlog nove, revidirane liste lijekova, koja bi onkološkim pacijentima donijela imunoterapije i “pametne” lijekove 21. vijeka, mjesecima stoji zarobljen u ladicama Vlade. Nova lista kasni sedam godina. Rak ne kasni, ne čeka sjednice, ne mari za političke kvote, niti razumije administrativne zastoje. On kuca na vrata odmah.

Ustvari, ne kuca. Ulazi. Bez kucanja, najave, kroz zatvorena vrata i prozore. Samo se pojavi. Tromost sistema stvorila je i najstrašniju nepravdu naše svakodnevice, geografsku lutriju preživljavanja.

Budući da država svjesno krši sopstveni zakon i ne uplaćuje propisanih 10 posto u Fond solidarnosti, pravo na život postalo je stvar adrese, imovinskog stanja, sposobnosti snalaženja, prijateljskih veza i vezica. Zar se ustavno pravo na život može i smije mjeriti poštanskim brojem, brojem prijatelja, imovinskim stanjem? Vrijeme je da prestanemo okretati glavu i suze pakovati u humanitarne akcije. Onkologija u Bosni i Hercegovini danas je ogledalo našeg društva i ispit našeg kolektivnog dostojanstva. Kada država dopusti da njeni građani umiru čekajući u mraku netransparentnih lista, to više nije pitanje nedostatka novca, nego otvoreni, svjestan, nemilosrdan izbor sistema koji je zakazao tamo gdje je najvažnije, na ispitu čovječnosti, prava i pravde.