Neki bi to (na)opako

Koliko god se čini da bi mogli biti u pravu oni koji s rezervom, pa i pesimizmom gledaju na ono što bi trebalo uslijediti nakon što je 10 stranaka (tri iz Republike Srpske, a ostale iz Federacije) u petak u Sarajevu potpisalo Platformu za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak Bosne i Hercegovine, toliko je teško odoljeti utisku i o prevelikoj žurbi sa postavljanjem dijagnoze. Odnosi se to i na one koji se prse kao analitičari i dijagnostičari, a još više na one koji su u svojim političko-stranačkim brlozima jedva dočekali da ospu paljbu po vladajućim, a posebno opozicionim strankama, koje su se drznule da dignu glavu.

I kod jednih i kod drugih, čini se, nema dovoljno racionalnog, a to znači bezuslovno prihvatljivog gledanja na ovu, po jednima novu, a po drugima jedva dočekan pokušaj raspetljavanja čvorova naše državne vlasti. Intonirana unisonim ciljem za eliminisanjem SNSD-a iz vlasti, ali ne i do kraja sagledivim tokom raspleta – najviše zbog prizemnog i sve čitkijeg kalkulisanja HDZ-a BiH i njegovog lidera – nova slika bi se mogla nazvati obećanjem rješenja, ali ne i onim što je lako i bez problema ostvarljivo. Pogotovo ako se znaju sve temeljne razlike među potpisnicima Platforme, a još više zbog onoga da će bavljenje krupnim pitanjima ostaviti za neko buduće vrijeme.

Na ovom podatku ih je iza krivine dočekao Milorad Dodik, svjestan da mu se ljuljaju pozicija, uloga, moć i značaj. Posegao je za novim ćorkom – da poduči kako se ni u teoriji, a kamoli praksi, ne zna za slučaj da opozicija ovako želi u vlast, čime je pokazao da, uz neiscrpnu želju da bude stručnjak u svemu i svačemu, ne krije paranoičan strah od onoga što ipak nije nemoguće. Drugo pitanje, koje nije zanemarivo, jeste to da je i prije dvije godine, nakon kako-tako sklepanog partnerskog sporazuma dosadašnje državne vlasti, lansiran isti obrazac okolo, pa na mala vrata, jer su i tada partneri odlučili da ono što je sporno, krupno i nerazrješivo, ostave za neko sutra. Umjesto tog sutra, koje nikad nije došlo, državna vlast se odavno davi u blokadama i ucjenama, sve do nacioprimitivizma, sirovosti, personalne averzije i katkad otvorene nepodnošljivosti.

U tom opštem okviru, na razne načine i u različitom raspoloženju moraju se gledati i poimati riječi onih, koji su, u ime svojih stranaka (i pogleda na rješenje krize) ovih dana privlačili javnu pažnju. Posebno nakon Dodikovog operetskog poziva na sutrašnji sastanak parlamentarnih stranaka u Doboju, gdje bi se – kako je on to zrakoprazno zamislio – trebalo razgovarati i dogovarati o “uređenju odnosa u BiH na osnovu Ustava i Dejtonskog sporazuma”. Naravno, kolektivnu odbijenicu je očekivao i pozivar, pa je to prizemno iskoristio za kontraudarac – tlapnju sažetu u eto, oni ne žele dogovor. Osobito mu se nije svidjelo ono što je potpisivanje Platforme izazvalo u javnosti, uključujući i tračak nade u to da bi – iako potpisnici imaju 19 od 42 poslanika u državnom Predstavničkom i četiri od 15 delegata u Domu naroda – moglo biti izlaz iz trenutnog ćorsokaka.

Izjave u pripremi, a posebno nakon potpisivanja Platforme, nisu mogle proći bez ne samo objašnjavanja onoga što se želi već i onoga što se neće – u Dodikovoj i, do daljnjeg, Čovićevoj vizuri. Recimo, ono kad Elmedin Konaković kaže da Dodik ne želi da čuje ono što je prošle sedmice Vijeće sigurnosti UN-a kazalo o osudi secesionizma. Ili kad Nebojša Vukanović ponovi da je Dodik neprihvatljiv svima, osim HDZ-u, koji se nije izjasnio o Dodikovom pozivu, ali je Čović poručio da će se o Platformi očitovati kad je pročita. Pri tome znak čuđenja ide uz to što je indikativno nejasno kako to HDZ tek treba da pročita ono što mu je na vrijeme upućeno i kad su se o tome već izjasnili svi koji su je dobili.

Ovim je samo dodatno podvučeno to da je – uz žurbu i naum da ga sahrane, a istovremeno i pretjerano frcanje optimizma i raspoloženja prema onome što su potpisale stranke opozicije iz RS-a SDS, PDP i Lista za pravdu i red, te vladajuće iz Federacije SDP, NiP i Naša stranka, plus stranke Naprijed, NES, BHI-FK i ZNG (koje su zajedno na prošlim izborima u Federaciji osvojile skoro 550.000 glasova) – ovim projektom možda otvoren je put ka onome što Nermin Nikšić naziva izlaskom iz dnevnopolitičkog prepucavanja i stavljanjem interesa građana BiH na prvo mjesto na evropskom putu. Ali, nisu spuštene rampe za ono i one koji bi sve to da izvedu u svoju korist, (ne)opako, uslovljavajući (vidjeti pod HDZBiH) svoj pristanak na Platformu (raskid dvojnog pakta s Dodikom) i “rješenje pitanja unutrašnje stabilnosti i europskog puta odmah” – udovoljavanjem staroj želji za Izbornim zakonom po svojoj mjeri.

Što je samo drugo ime za neizbježnost nove blokade i nove porcije neizvjesnosti, čiji kraj bi – u najsumornijoj varijanti – mogao biti tek idućeg oktobra, na novim opštim izborima.