Nekako rješavamo neke probleme

Prije 50-ak godina, kada sam bio novinar-junoša u Unutrašnjoj rubrici Oslobođenja, pod uredničkom i učiteljskom palicom prvo Mehmeda Halilovića, pa Kemala Kurspahića, plus mentorstvo Đure Kozara, postojala je korisna lekcija za početnike o značaju i funkciji naslova teksta. Onima koji su s njim kuburili, pri ruci je bila jedna ilustracija o tome kako naslov ne treba izgledati i glasila je “Više pažnje raznim pitanjima”. Nikom od nas, početnika, nije trebalo ponavljati ispraznost ovog naslova (pa ga nikad nismo ni napisali), a naročito to da šuplji i frazerski naslovi – do daske obesmišljavaju i uneređuju tekst nad kojim bi se, samo nesretnim slučajem, mogli naći.

Ove sličice iz vremena kratkih novinarskih pantalona sam se sjetio nakon posljednje sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. I to s razlogom. Običaj da se, nakon sjednica, izađe pred novinare, šefica državne vlade Borjana Krišto je, ovog puta, uobličila u performans, za koji bi joj, mislim, bolje bilo da ga je izbjegla. Jer, nakon što su na sjednici opet sramno ignorisana dva pravosudna zakona i pregovarač (kao da ih se to ne tiče), smatrala je potrebnim da to objasni i, što je mučnije, opravda – krajnje smušenim aboliranjem antologijske blokade i iživljavanja HDZ-a i SNSD-a u državnoj vladi (uz prošlosedmični nastavak u državnom Domu naroda), a onda fiksiranjem krivice na, ni manje ni više, briselske adrese.

Elem, gospođa Krišto će nas obavijestiti o tome da su “institucije EU pomalo, da kažem, zabavljene ovim procesima na geopolitičkom planu i nekako imam osjećaj da će se sad ovaj nekakav fokus i oko proširenja, neću reći, nije u nikakvom zastoju, ali pomalo da se nekako usporio, da teže ide komunikacija, da puno više čekamo odgovore na neke upite”. Pošto joj nije bilo dovoljno izrečenih nekako, nikako i neke, dodala je da nije samo do nas, da ima nekih određenih stvari, ali “jednostavno u ovom slučaju” radi se o nekakvoj usporenosti od evropskih institucija(?!). Nabroje li se sve ovako nespretno (nepotrebno) upotrijebljene poštapalice u vidu zamjenica (=riječi, kojima se upućuje na lica, događaje, predmete i njihove osobine), jedini logičan zaključak je da je njihovo korištenje plitka krinka za ono što bi suvislo trebalo i hoće se, a ne zna se reći. I što, kad je riječ o likovima u vlasti i politici, odavno postoji kao pravilo, pred kojim se ne mogu i ne smiju zatvarati oči i uši.

Problem raste pretvaranjem ovog pravila u običaj da se sklonost šupljiranju i odsustvo (neimanje) argumenata, nemušto tisnu u drugi plan, a naglasi ambicija da presipanje iz šupljeg u prazno bude standard i rado prihvaćena vrijednost. Predsjedavajuća Vijeća ministara je samo jedna od prigodno slikovitih ilustracija, ali ni jedini, ni najrogobatniji egzemplar onih koji pokazuju – kad se nađu na brisanom prostoru nesnalaženja ili zatečenosti, najčešće novinarskim pitanjima – koliko nisu dorasli onome što (treba da) rade, koliki je raskorak između onoga što znaju i što pokazuju, pa odaju utisak likova koji su zalutali u vremenu i prostoru. I, što je najgore, na našu nesreću su na važnim funkcijama.

Nije potreban osobit napor, ni naprezanje memorije, da bismo se prisjetili – bar ovako, usput – primjera i ličnosti, kojima javni istupi nisu jača strana, čak se čini da se s tim muče. Uz to što se, izgleda, nađu u neobranom grožđu pred kamerama i u susretima s novinarima, ne umiju – jer je to jače i od njih i od rupa u njihovom obrazovanju i znanju – sakriti potrebu da i običnu prostoproširenu rečenicu oplemene poštapalicama. Ne znaju, a niko da im to kaže, da tako potvrđuju kratki spoj u razmišljanju i prazan hod u iskazu onoga što misle, ovjeravajući to uz pomoć “naime”, “ovaj” ili “onaj”, ukrasom u obliku “kako da kažem”, dok neki odu u tačku i dodaju “’aj’mo reć” i “kako se ono zove”. Poseban stil imaju oni koji nastup počinju sa “Ne mislim da je to...”, dokazujući da su na vi s pismenošću, jer ta sakata negacija nameće pitanje – zašto nam govori ono što ne misli (umjesto negacije sa “Mislim da to nije...”).

To što su junaci ove šarade nesuvislosti nerijetko i viđeni politički likovi, ministri, direktori, ovi i oni predsjednici, premijeri, stranački lideri (oni sa “Duboko sam uvjeren” – kao da se može biti plitko uvjeren – i njima slični), ne može biti alibi za “umjetnički dojam” koji ostavljaju – i kad je riječ o onima kojima se obraćaju, a posebno o temi o kojoj govore. I, naravno, o sebi, kao onima koji bi da su autoriteti. Jer, svjesno ili ne, zanemaruju “nezgodan” podatak o tome da među onima kojima se obraćaju ima i pismenih i obrazovanih. Njima je to dovoljno za uvjerenja o nekoj vrsti fatuma, u kojem živimo decenijama, uz beskrajno širok spektar promašaja, grešaka, propusta i neizrecive štete. Tome su kumovali i kumuju oni koji – i na aktuelnom pitanju sabotaže Plana rasta i bezumnog kočenja evropskog puta, a uz crnohumorni ton naslova ove kolumne – ne žele ili ne znaju sakriti manju ili veću nesposobnost, neznanje, nepismenost i izrazitu sklonost presipanju iz šupljeg u prazno. Po cijeni, koja je svakim danom sve viša.