Nečastivi i u Vijeću ministara

Vjerovatno je u pravu lider HDZ-a BiH Dragan Čović, kada – srdačno nas ovog puta poštedjevši svog grotesknog optimizma – naglas misli da se u državnoj vlasti ne zna ko je pozicija, a ko oporba. Sigurno bi, međutim, u potpunosti bio u pravu da je tu misao malo razradio, pa ustvrdio da aktuelnoj vlasti opozicija i ne treba, sve dok u Parlamentu i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sjedi SNSD i, uz odanog jataka u liku i djelu stranke na čijem je čelu, radi ono što radi, a sve u korist zajedničke štete. Baš to bode oči nakon još jednog čina lakrdije u državnoj vladi prošle sedmice i u (očekivanom) novom potapanju Reformske agende za Plan rasta – zahvaljujući protivljenju SNSD-ovog Staše Košarca – i baš to se, uz neizbježne stomačne tegobe, mora zaključiti.

Ne kažem ništa novo kada taj zaključak smjestim u ram za sliku precizno najavljenog SNSD-ovog otpora i blokiranja svega što zamiriše na ispunjavanje evropskih uslova “ako to nije u interesu Republike Srpske”. Kad se, samo uslovno, zanemari prizeman efekat osvetništva zbog onoga što je sudbina Milorada Dodika, s pratećim bijesom i uličarskom sirovošću, bez problema se razaznaje posebna izdresiranost udarne dvojke SNSD-ovih ministara. Sada aktuelna grčevita trka s rokom (30. septembar) za spašavanje evropskih para i istovremena priprema prijevremenih izbora za predsjednika RS-a, kao naručeni su Staši Košarcu i Srđanu Amidžiću za to da urbi et orbi pokažu “patriotsku svijest”, a usput i smjernost i vjernost dokazanih Dodikovih vrtnih patuljaka.

Utrkujući se u tome ko će se u tome više potvrditi, ovaj tandem ne haje ni za “umjetnički dojam” koji ostavljaju, ni za blam-efekte, ni za nerijetku besmislenost onoga što govore i čine, a još manje za ono što je svima (pa i njima) jasno – štetu koju prave najprije onima za koje tvrde da ih predstavljaju i za njih se bore, a i svima nama. Na prošloj sjednici Vijeća ministara, Košarac svoje protivljenje brani i argumentom koji je sve drugo samo ne argument – tvrdnjom da “ne smiju biti izgubljeni iz vida subjektivnost i vidljivost institucija RS-a u tim procesima”(?!). Nije mi jasno šta je pisac time htio reći jer je partner za Reformsku agendu za Plan rasta država Bosna i Hercegovina, sa vrlo preciznim odredbama o tome šta od para i bonluka pripada nižim nivoima vlasti i organizacije društva. Ne želeći zaostajati za Košarcem, a na istoj deredži hajdučkog bojkota i kočenja procesa u državi i u vezi sa državom, Srđan Amidžić se zainatio kao seosko šilježe, pa pet dana ne da pečat Ministarstva finansija za dodjelu 6,4 miliona KM CIK-u, bez kojih nema predsjedničkih izbora u RS-u. I još ode korak dalje, u huji i nekontrolisanom beščašću, pa smjesti svog zamjenika Muhameda Hasanovića u cirkuski top i “umno” zloguko poentira time da je “Bosna i Hercegovina cirkus”.

Uz to što tako (ne)namjerno proklizao, pa priznao da je i sam cirkusaner (klovn), jer je na platnom spisku države koja je “cirkus”, Amidžić je onim što čini – usput se zrakoprazno pozivajući na propise – dodatno potvrdio raskošnu sklonost samovolji, zloupotrebi položaja i onome što, ruku pod ruku s Košarcem, frenetično uspaljeno provodi u djelo: ponaša se kao deputat Republike Srpske, borac za njene interese i ciljeve (čak i kad su naopaki i utopistički), a ne kao funkcioner države, koja ga plaća i od koga se očekuje da se radi u njenu korist. Prateći efekat – s jedne strane blokade, kaprici i inati, svojstveni seoskom šator-vašarištu i sirovom revanšizmu, a s druge notorno odsustvo odgovornosti i elementarne časti u obavljanju visoke funkcije – u drugom su planu. I ne može biti zatomljen traženjem alibija u “borbi za interes onih koji su ga izabrali”. Jer, ni Košarca, ni Amidžića nisu izabrali građani RS-a – izbor su svog stranačkog šefa, njegovi favoriti i izvođači radova koje im naloži.

Ima li se to na umu, mnogo toga postane jasnije iako ni slučajno prihvatljivo. Naročito postaje (konačno) jasno to da paralelni tok dva procesa – blokiranje odluka bez kojih nema govora o tome da se otkoči naš evropski put, te pokušaj kočenja i odgađanja prijevremenog izbora entitetskog predsjednika, koji će se kad-tad morati desiti – spada u rubriku očajničke težnje sve izvjesnijih gubitnika, kojima, iz dana u dan, naruku ide sve manje uslova i prostora za iživljavanje. Što prije im to postane jasno, biće bolje i njima, a i ovoj zemlji. Koja je dovoljno nesretna zbog toga što joj se sudbina zaglavila baš u rukama nečastivih likova.

Prije ili kasnije, iako bi najbolje bilo da se to desilo juče, i u Vijeću ministara i u državnom vrhu (i istom tipu nečasti u Parlamentu BiH), to će se morati i ovjeriti i ostvariti. Uz, vrlo vjerovatno, cijenu koju sada tek naslućujemo, a koju nećemo izbjeći – i zbog fatuma ovako zagađene vlasti, a i stoga što se čini da međunarodni subjekti prema našem aktuelnom stanju i nečastivima u njemu, uporno nastupaju s tolikom količinom baš-me-briga odnosa.