(Ne)uspjeh rata u Ukrajini
Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin službeno objavio da je Ruska Federacija započela specijalnu vojnu operaciju, prije pune četiri godine, 24. veljače 2022, paralelno s ulaskom ruskih snaga na teritorij suverene Ukrajine, Vladimir Vladimirovič je uspio održati i radni sastanak, unaprijed dogovoreni, s tadašnjim pakistanskim premijerom Imranom Khanom. Istraživački serijal britanskog The Guardiana, posvećen godišnjici početka sukoba u Ukrajini, prenio je taj povijesni kuriozitet: nakon nekoliko sati međudržavnih razgovora o odnosima Islamabada i Moskve, premijer Khan pitao je Putina o ratu koji je započeo svega nekoliko sati prije. “Ne brini”, navodno mu je odgovorio Putin, “rat će se završiti u sljedećih nekoliko tjedana”. Imran Khan trenutno u domovini služi kaznu od 14 godina zbog raznih koruptivnih radnji, a nekada je bio zvijezda kriketa i možda omiljeni britanski zet dok je bio u braku s Jemimom Goldsmith, pa se indiskrecije sa sastanka s Putinom, koje je prenio britanski medij, čine poprilično vjerodostojnog karaktera.
Rat u Ukrajini ušao je u petu godinu, što ide u prilog tvrdnji da se Putinova inicijalna procjena pokazala pogrešnom. Makar se u tom pravcu kreću analize najpoznatijih svjetskih medijskih outleta, poput CNN-a, koji smatraju da je u Ukrajini Putin napravio fatalnu pogrešku ili miskalkulaciju, jednostavnije - preračunao se, precijenivši vlastite, a potcijenivši ukrajinske snage. Kako planirani blitzkrieg nije uspio, konflikt je bio naprosto osuđen da se nastavi u vremenu i prostoru, generirajući ljudske žrtve, patnju i širi kontekst nesigurnosti.
Brojevi kojima se opisuje sukob u Ukrajini sami po sebi dovoljno govore o njegovoj tragici: procjenjuje se kako se ukupni broj žrtava - uzimaju se u obzir smrtni ishod, ranjavanje, invalidnost - kreće oko dva milijuna; Rusija kontrolira oko 19,3% ukrajinskog teritorija, približno 116.000 km2, a troškovi rata se kreće u stotinama milijardi dolara na godišnjoj razini. Neslavni su to podaci o jednom ratu koji se, po mišljenju mnogih, mogao izbjeći, a kada je već započeo, ispostavilo se gotovo nemogućim okončati ga.
Rat u Ukrajini potpuno je promijenio svjetsku sigurnosnu arhitekturu i međunarodne odnose. Maske su pale, rekli bismo pojednostavljeno. Rusija je unilateralnim činom agresije - službeni Kremlj preferira termin specijalna vojna operacija - na jednu suverenu zemlju, izazvala najveću sigurnosnu krizu na Starom kontinentu još od Drugog svjetskog rata. Zelenski će nedavno reći, u posve dramaturškoj maniri, da je Putin započeo ni manje ni više treći svjetski rat, davši naslutiti da je samo pitanje koja je sljedeće zemlja na ruskoj tapeti.
Rusija želi nametnuti svoj stil života cijelom svijetu, plašio je Zelenski širu javnost sovjetskom čizmom, želeći time osigurati sigurnosne garancije za svoju zemlju od zapadnih partnera u vremenu koje slijedi. Zelenski je u videointervjuu koji je dao za BBC izrazio nepokolebljivu vjeru da će Ukrajina vratiti izgubljene teritorije prije ili kasnije, te će se državne granice vratiti na poštene granice iz 1991, kako ih je nazvao. Svjestan je da je teritorij privremeno izgubljen - time implicitno priznaje realno stanje na terenu - ali ostavlja nadu za neku rekonkvistu, ako ne onu realnu, onda makar na simboličkom planu, u kolektivnoj memoriji, u kojoj su ti teritoriji duboko upisani u ukrajinskom narodu.
Kada već govorimo o kolektivnoj memoriji, rat u Ukrajini je u većem dijelu svjetske javnosti generirao posve negativan, gotovo dehumanizirajući stav prema svemu ruskome. Iako je donekle očekivano da šira javnost izjednači politički režim i same ljude - nažalost, koncilijantni i uravnoteženi pogledi su gotovo nepostojeći kada je bilo koji sukob u pitanju, te dominira agresivna polarizacija - ipak je dominantni pogled na Rusiju, sadašnju i prošlu, posve negativan. Ruski studenti su gubili studentske vize, ruski profesori katedre na fakultetima, Dostojevski je gotovo izbačen iz lektira, a ruski kapital, državni ili privatni, koji je kao svako privatno vlasništvo unutar svakog demokratskog poretka naprosto svetinja, konfisciran je.
Velika plejada ruskih oligarha, koji su desetljećima imali status božanstva na europskim visokim pozornicama, najednom su postali nepoželjni, što je samo pokazatelj kako se rat lagano transponira u sferu ne samo ekonomskih već i svakodnevnih odnosa. Sjedinjene Američke Države koje su godinama njegovale hladnoratovski polaritet u odnosu na bivši Sovjetski savez su se pokazale čak manje hostilne u odnosu na sve rusko u odnosu na veći dio Europske unije, koja je zbog faktora proksimiteta i prethodnih funkcionalnih odnosa s Ruskom Federacijom, možda trebala njegovati manje reduktivan stav prema nekadašnjem velikom susjedu, koji je etiketiran kao potpuno neprijateljski.
Rat u Ukrajini pokazao je kako u suvremenim sukobimo ne postoji klasična podjela na pobjednike i gubitnike: Rusija nije uspjela pokoriti Ukrajinu – Putin je isticao kako to nije ni cilj – ali nije ni izgubila, budući da je ostvarila veći dio zacrtanih strateških ciljeva, izgubivši velik broj vojnika, a istovremeno i umanjivši vlastitu etičku reputaciju. Ukrajina nije šaptom pala, vlastitim snagama uz pomoć saveznika, uspjela je obraniti se, što predstavlja strateški uspjeh i svojevrsnu pobjedu. Mirovni dogovor koji bi se trebao dogoditi u mjesecima koji slijede bit će plod kompromisa, vrlo vjerojatnih teritorijalnih koncesija Ukrajine i međusobnih sigurnosnih garancija. I sigurno je da će zbog kompleksnosti i suodnosa realpolitike i etike biti predmet prijepora i u budućnosti. Imajući u vidu sve, a posebno broj od dva milijuna žrtava u prethodne četiri godine te šire kolektivne traume, ostaje žal što je do sukobu uopće došlo i vječno pitanje da li se sukob širim mirovnim inženjeringom prije same eskalacije mogao izbjeći?