(Ne)radnici uzvraćaju udarac

Hegel je pisao da se čitava povijest čovječanstva može razumjeti kroz odnos gospodara i roba. Iako je ideja njemačkog filozofa prenaglašena, ipak nitko ne može negirati da je ljudska povijest poprilično obilježena kontrastom između ljudi koji vladaju i onih koji su po raznim osnovama podjarmljeni. Suvremeni autori su ovaj društveni kontrast plastičnije opisivali kroz odnos vlasnika kapitala i radnika, a popularna kultura preferira jednostavnije termine poput gornji i donji, misleći na društvenu ljestvicu.

Međunarodni praznik rada u kolektivnoj svijesti zasigurno spada među one popularnije upravo iz razloga jer svjedoči o borbi za ljudsku emancipaciju kroz radnička prava i povezane fenomene. Uspomena je to na aferu Haymarket, sukob između policije i radnika u Chicagu davne 1886. godine, koji će kasnije postati simbol međunarodne borbe za prava radnika i dobit će vlastiti datum - 1. maj. Radnički pokret razvija se isprva kao odgovor na kapitalizam, industrijsku revoluciju i globalizaciju u povojima. Od ekspanzije industrijalizacije organizacija i smisao rada su izmijenjeni iz korijena. Razvijaju se kapitalistički načini proizvodnje, masifikacija produkcije, povezani sa znanstvenim i tehničkim razvojem, čime se omogućuje ekonomski boom, ali istovremeno se javlja i revolt radničkih masa uslijed nejednakog razvoja. Bogaćenje jednog dijela društva generiralo je pauperizaciju, pa i dehumanizaciju samih radnika. Glas radnika skoro da nitko nije ozbiljno shvaćao i prepoznavao, stoga je revolt bio posve logičan.

Upravo je 19. stoljeće i karakterizirano najvećim sukobima pristalica tadašnjeg stadija kapitalizma i radnika. Radnici su isprva tražili osmosatno radno vrijeme, pravo glasa i ostale oblike socijalne sigurnosti, a kasnije će se njihova borba proširiti na pitanja raspodjele bogatstva, intervencija države te raznih javnih usluga. Status radnika u 19. stoljeće je, iako je generaliziranje uvijek neprecizno, bio kriminalan. Jack London je opisujući London toga vremena govorio “kako ne postoji niti jedna ulica u kojoj čovjek neće naći prizore ekstremnog siromaštva”, a Charles Dickens je u kultnom “Oliveru Twistu” najbolnije opisivao tu eru društvene nejednakosti. Podaci iz Velike Britanije za godinu 1818. govore da je oko 4,5% radnika imalo manje od 10 godina, a čak 54,5% se nalazilo u rasponu između 10 i 19 godina. Iako je svakome jasno da je potpuno nehumano vidjeti jednog petogodišnjaka u ulozi dimnjačara, jedan dio neempatične javnosti je smatrao da je rad jedini lijek za siromašnu djecu kako se ne bi odala drugim porocima i djelovala loše na čitavo društvo. Englezi su skovali termin za takvu djecu - Pauper Apprentices (siromašni pripravnici), a Francuzi su preferirali - ‘Enfants assistés (djeca asistenti).

Radnička prava će u dvadesetom stoljeću uznapredovati, ali ne svagdje. Prebacivanje proizvodnje iz naših, razvijenijih dvorišta, u ona zemalja u razvoju, opet nas je podsjetilo na relikte prošlosti. Primjerice, dok uživamo u nekom egzotičnom voću, za koje se opravdano tvrdi da je nutritivno izvanredne kvalitete, postoji velika mogućnost da su ga brali maloljetnici ili odrasli koji rade za mizernu satnicu. Gotovo svi naši tehnološki gadgeti koje svakodnevno koristimo asemblirani su u tvornicama u manje reguliranim društvima - s obzirom na radnička prava - pa je za očekivati da su ih složile neke deprivirane ruke, lišene osnovnih radnih prava. Uživali smo u pompeznim nogometnim stadionima i ostaloj infrastrukturi u Kataru, a rijetki su se sjetili gotovo robovlasničke eksploatacije koju su doživljavali strani radnici u toj zemlji Zaljeva. I taman kada smo pomislili da je svaki otpor nedovoljan da promijeni sve navedene strukturalne grijehe vezane za položaj radnika, doživjeli smo iznenađenje - liberalni kapitalizam je doživio udarac iznutra.

Loš prirodni prirast i negativni demografski trendovi su učinili da su radnici najednom u čitavom svijetu postali roba na cijeni. Tržište se samoregulira, kažu ekonomisti, pa je manjak radnika, stručnih, nestručnih, obrazovanih ili neobrazovanih - više skoro da nije ni bitno - doveo do velikog rasta tržišne potražnje za njima. Najednom su radnici koje je društvo često omalovažavalo - moleri, vodoinstalateri, keramičari, električari i sl. - postali traženi i relativno dobro plaćeni. Da li je to utjecalo na emancipaciju radnika - moguće - ali je svakako osnažilo radnike koji su u vlastitom djelovanju sada počeli ponašati moćno i posve samouvjereno.

No, najveći udarac nehumanim dinamikama liberalnog kapitalizma nanijela je generacija Z, za koju neki sociolozi smatraju da je najljenija ikada. Ova sociološka opservacija ne mora biti posve istinita, ali suvremene generacije mladih posjeduje vlastitu radnu i drugu logiku. Ova generacija, rođena između kraja 90-ih i 2010. godine, na rad gleda na posve drugačiji način. Oni rjeđe prihvaćaju rad koji ih ne ispunja iznutra, prioritiziraju vlastitu slobodu - osjećaju se kao radni nomadi - nisu angažirani i posvećeni poslu kao prijašnje generacije i primanja im nisu baš sve - statistike pokazuju, kada se kompariraju s prethodnim generacijama, da im je plaća najmanje bitna. Preferiraju kreativnost i slobodu, vole izazove i različitost na radnom mjestu. Ako su se nekada ljudi borili za osmosatno radno vrijeme i ginuli pri tome, generacija Z ni to ne zadovoljava, već preferira hibridne poslove, a posvećeni su temama poput održivosti, klimatskih promjena i gladi u svijetu. Tako su se (ne)radne navike generacije Z, daleko od onih konvencionalnih, pokazale kao najuspješniji antidot krutom liberalnom kapitalizmu i izrabljivanju radnika, budući da ih je samo tržište prepoznalo kao relevantne i naprosto im se prilagođava.