Ne može mu niko ništa
Prije dva mjeseca činilo se da je sve gotovo. Bio je na patosu, krvav i pretučen, i jedva da je disao. O vratu mu je visila jedna presuda, van ringa ga je čekala nova optužnica, para ni od kuda (osim u njegovim džepovima, ali svoje se ne daje), Amerikanci su zategli uže kojim su ga pripeli kao divljeg dorata, po nogama su ga udarili i Nijemci i Austrijanci, čak su mu i oni sa kojima je dvadeset godina rasturao zemlju uzduž i poprijeko okrenuli leđa, ali sve je, čini se, bilo uzalud.
Kako je i šta dogovorio, kome je koliko obećao, na šta je pristao? Mnogo je onih koji kažu da će i to uskoro biti otkriveno - kao što su, recimo, otkrivene njegove nekretnine u Sloveniji - ali teško da će konačan ugovor ikada biti objavljen. To, uostalom, ništa neće promijeniti: niti on umije da se zbog nečega stidi, niti je onima koji glasaju i ne glasaju za njega moguće nešto objasniti. Nije, na koncu, čak ni važno šta je obećao da će dati; važno je kako je uopšte došao u poziciju da pregovara nakon onoga što mu se dešavalo posljednjih mjeseci?
Otkako je na vlasti, a tome će naredne godine biti cijele dvije decenije, nikada nije bio ovako i ovoliko uzdrman i poražen, pa se opet nekako pridigao. Prvo na koljena, potom na noge. Kako? Lako: malo je onih koji bi poput njega toliko toga izgubili kada bi pali sa vlasti, pa je za nju, za vlast, spreman dati i ono što niko normalan ne bi dao. Ne postoje akcije kojima ne bi trgovao da bi ostao na berzi, ne postoji ulog koji ne bi položio da bi nastavio sa igrom. Sve će staviti na crveno i crno da bi rulet nastavio da se okreće. Sve osim sebe i onoga što je stekao.
Odakle dolazi moć koja mu omogućava da se s aparata vrati ako ne u ring, a ono barem pored konopaca? Dvadeset godina vlasti znači i dvadeset godina uzimanja para, ali ne može baš sve uvijek da se objasni parama. Ili može? Od prodaje Telekoma do nespretno okončanog “peglanja” duga prema Viaductu - to su stotine i stotine miliona maraka. Tačnije: desetine i desetine milijardi. Tolike pare bi kupile i daleko poštenije ljude nego što su oni s kojima on ima posla, a da neće one koji su isti ili gori od njega.
Dvadeset godina dogovora, pregovora, nagodbi, pregovaračkih postupaka, licitacija. U takvoj poziciji bi i oni sa petinom njegovog političkog mozga profitirali, a da neće on koji je vrhunski trgovac i strateg. Prvo trgovac. Ponovo piše note po kojima će svirati Sud i Tužilaštvo BiH, Ćulum se vratio u direktorsku fotelju Agencije za istrage i zaštitu, sve češće se govori da bi i Nenad Nešić mogao natrag na ministarsko korito. Ostalo je još mnogo problema - sankcije su i dalje tu, para nema, Evropljani ne popuštaju - ali su barem vještačka pluća isključena.
Svi se u ovoj zemlji bave njime, a on se bavi jedino sobom. I u tome je njegova prava, istinska snaga. Drugi gledaju kako da ga obore, on radi sve ne bi li tron dodatno armirao. Svi u BiH - od političkog Sarajeva do mlitave opozicije - imaju samo jednu političku platformu, jedan politički program: srušiti Dodika. Time mu priznaju snagu koju on možda i nema, ali njemu je čak i to dovoljno. U takvim uslovima bi i džamijski miš u tri koraka postao sibirski tigar.
Da li bi svi problemi u zemlji nestali kada bi on bio sklonjen ili zamijenjen? Naravno da ne bi. I to je druga greška koju mnogi - a ti mnogi su često svi - namjerno ili slučajno zaboravljaju. Dodik nije jedini problem Bosne i Hercegovine. Možda je jedini problem Republike Srpske, ali Bosne i Hercegovine nije. Jeste jedan od najvećih, kakvi su i ostali koji su na snazi, ali nije jedini. U Sarajevu smatraju da će eliminisanjem Dodika nestati Republike Srpske, u Republici Srpskoj smatraju da će odlaskom Dodika nestati kriminal i korupcija. Varaju se i jedni i drugi.
Dodik je igrač koji u (namještene) rulete ulaže sve što može. On je igrač visokog rizika. Niko, osim njega, nije spreman dati i kraljicu i topa i konja za pješaka. Tog će pješaka, naravno, u naredna dva poteza promovisati u jednu od izgubljenih figura, ali i za to valja biti ili dovoljno lud ili dovoljno hrabar. Dodik u te velike igre ulaže sve, ali problem je, kao i uvijek, dvostruk: sve što ulaže je tuđe, dok je sve ono što bi u toj igri mogao da izgubi - njegovo. U tome je zapravo njegova tragedija.