Narod traži sukob, čovjek misli na život

Jedina konstanta ovog našeg postratnog mira, da, baš tako, postratnog mira, kao agonije jednog društva da, nakon katastrofe koja mu se dogodila devedesetih, pokuša pronaći bar neki razlog supostojanja, jeste naše neodustajanja od insistiranja da prošlost, cijela istorija 20. vijeka neprestano ide isprepletena sa nama i vrlo često preuzima, po snazi svog prisustva, primat nad stvarnošću. Dakle, taj mehanizam paralelne realnosti, nemogućnost da se razriješe demonologije istorijskih zastranjenja, neprestano stvara pomutnju u kojoj se gubi svaki osjećaj za realnost u kojoj živimo. Sve ono što bi sada trebala biti krucijalna društvena pitanja, neophodna za opstanak ove zajednice, biva pometeno kriptoistorijskim narativima, koji se uvlače u svaku poru aktuelnih zbivanja. Dojam koji se neprestano nameće jeste da sve oko nas kipti od istorije, a da se na današnjim temama još vode stare bitke. Ta dva kraka naše stvarnosti obilježena sa 1941. i 1992, njihovo smjenjivanje, sjedinjavanje ili sudaranje, ubitačna su opna iz koje mi ne znamo, ali i u mnogim slučajevima nećemo da izađemo.

Jer samo gdje ima takvih sukoba, koji povijest uzimaju kao oružje za ostvarivanje ciljeva u sadašnjem vremenu, moguće je održavati ovakvu ruinu od države. Kad god nedostaje tenzija pred novo postrojavanje glasača, izvuče se iz fioke neka stara priča, kojom se može podložiti vatra ponovnog etnonacionalnog homogeniziranja i satjerivanja u torove ono malo preostalih stanovnika. Ako nije dovoljno ono što se u javnosti može ponuditi iz rata devedesetih, sva ona šizofrenija sukobljenih mitomanskih laži, stvar se dodatno uvijek može rasplamsati uključivanjem tematike Drugog svjetskog rata, partizana, četnika, ustaša i svih drugih. Poznata je stvar da se u mnogim takvim raspravama ovaj naš posljednji rat podrazumijeva kao direktni nasljednik onog davnašnjeg, kao njegovo drugo poluvrijeme. A kad se spoje ta dva poluvremena, onda se učini da mnogi sa velikom željom priželjkuju produžetke.

Doima se da sve ovo oko nas postoji samo zbog toga, da se iz odsustva želje za izgradnjom zemlje na nekim drugačijim osnovama – koja će bar jednom u svom trajanju izabrati da ne bude žrtva svojih istorijskih grešaka – recikliranje straha i potenciranje mogućih nastavaka sukoba ispostavlja kao još najdominantnije oružje, koje se koristi kako bi se ovaj antropološki eksperiment od države i dalje mrcvario. Ta vrsta zarobljenosti, sociološkog rasapa u nama, iracionalnosti i sljepila, odbijanje da se jednom konačno vlastitim očima sagleda razina obmane u kojoj egzistiramo, kao rezultat ima nemogućnost da se pokuša doseći bilo kakva vizija budućnosti koja neće značiti permanentno nastavljanje istoga. U svemu što pokušamo, iznova se ispriječe ona ista pitanja, odnosno svaki se segment jedinstva razbija povlačenjem istorijskih sukoba kao krunskih dokaza da ovdje nije i neće nikad biti moguće prevazići nacionalističku histeriju međusobnog razračunavanja i prijetnji. Odnosno, da nije ni na koji način ostvariva ideja uključivanja različitosti kao faktora međusobne integracije, nadopunjavanja i konačne građanske modernizacije.

Ne govorim ja ovdje iz perspektive neke slutnje mogućeg budućeg sukoba, nego, prije svega, o toliko snažnoj kontaminaciji revizionističkim lažima kojima smo izloženi. Sve se to slilo u ovu stvarnost, oko nas stalno izbijaju te kreature prošlosti, preko njih se mi gložimo i potpirujemo mržnju. Ta vrsta isključivosti, ušančenih pozicija od kojih se ne odstupa, dokazivanje ko je na pravoj, a ko na krivoj strani, zaglušujuća je i od nje smo potpuno otupili. Zaboravili na sebe, na sve ono što bi mogao biti potencijal za naše međusobno susretanje, pomirenje, prihvatanje, podređujući se manipulativnosti ideoloških konstrukta iza kojih nema nikakvog stvarnog sadržaja. Jer ti konstrukti jesu pokrov za neofeudalni kompradorski kapitalizam lokalne mafije preobučene u političke i stranačke odore. Kad se bilo ko od njih pozove na kategoriju naroda i njegovog neprikosnovenog prava na bilo šta ovdje, odmah je evidentno da se u pozadini toga nalazi neka nova velika prevara.

Dok god to ne prozremo, dok ne demistifikujemo identitet naroda kao bilo kakvu vrijednost samu po sebi, ništa neće biti moguće razvidjeti ni uraditi. Iznova ćemo se vraćati na one naše ključne godine (1941-1992) iz kojih ne izlazimo, koje smo pustili da još imaju primat nad našom sudbinom. Pod njima se sve još uvijek ovdje događa, ali mi to stalno zanemarujemo. Tačnije, ne uspijevamo dokučiti šta nas je i ko zarobio u to stanje, a odgovor je tako jednostavan i lako uočljiv. Kada čovjek kao takav zamijeni narod kao ideološki konstrukt, budućnost može biti moguća. Drugačije ne. Narod traži sukob, čovjek misli na život.