Naredna sedmica je ključna

Sjećate li čuvene rečenice: “Naredne dvije sedmice su ključne”? Veoma brzo ova rečenica bila je predmet ismijavanja jer te dvije sedmice nikako da prođu. A znate kakvi smo mi u Bosni i Hercegovini. Takvi da i u najtežim situacija pronađemo razloga za smijeh. Da je bilo teško, bilo je. Sjetite se samo prvih dana, pa i mjeseci. Ukoliko doznamo da je neko u našoj okolini zaražen, postajali bismo sumanuti, narodski rečeno. Izolacije, čišćenja, pranja, mjesto gdje živi zaraženi bilo je pod prismotrom policije i označeno žutom trakom, baš kao u kriminalističkim serijama mjesta zločina. Onda zabrane izlazaka za maloljetnike i starije od 65 godina. Porodice u dvije sarajevske općine viđale su se preko društvenih mreža i videopoziva. Svi ublijedjeli kao da sunca nikada vidjeli nismo.

Mediji su u to vrijeme bili pretrpani vijestima o koroni. U mnoštvu njih bilo je, naravno, i onih lažnih, naročito u savjetima kako se izliječiti, koliko će trajati i šta očekivati nakon pandemije. Pa onda vakcine. Koju izabrati, koje ima, gdje se vakcinisati i da li to uopće učiniti. Sve je to itekako stresno utjecalo na ljude i globalno na cijelu planetu.

Cijena borbe protiv koronavirusa zaista je bila visoka, od velikog broja ljudskih žrtava do ekonomske nestabilnosti. U BiH do korone smo govorili o vremenu prije i poslije rata, a onda nakon pandemije prije i poslije korone. Pandemija je ostavila dubok trag na čitav svijet, a kako smo preživjeli ovaj izazov, može se opisati kao putovanje puno prilagođavanja, otpornosti i zajedništva. U početku se jesmo susreli sa strogošću mjera, kao što su karantin i društveno distanciranje, ali također u tom periodu mnogi su otkrili neke nove stvari o sebi. Kuhanje, vježbanje kod kuće ili učenje novih vještina online. Uspijevali smo u određenim momentima barem kratko skrenuti misli s onog najgoreg.

Zajedništvo je također igralo veliku ulogu. Ljudi su počeli da se organizuju kako bi pomogli jedni drugima, a znamo da kada je teško, tada smo najbolji i jedinstveni. Volonteri su dostavljali hranu i ostale potrepštine starijim i bolesnim. Pomagalo se djeci s učenjem i prilagođavanjem na novi vid školovanja, koji je, nažalost, tek kasnije pokazao svoju manjkavost i nedostatak znanja, no šta možemo, nužda zakon mijenja. Kako je vrijeme prolazilo, razvila se i otpornost. Naučili smo se nositi s još jednim dodatnim stresom, anksioznošću i neizvjesnošću. Zdravstveni radnici pokazali su hrabrost i predanost suočavajući se s neprijateljem – virusom.

Korona nam se vraća polako. Doduše, ne kao prije nekoliko godina, ali konstantno stižu saopćenja kako su domovi zdravlja puni bolesnih pacijenata i da je među njima veliki broj oboljelih upravo od korone. Onda ide podatak da se ne testira mnogo ljudi, ali eto ko biva zna se da je korona. A mi oguglali, kao što smo na sve dosad. U vrijeme pandemije ljudi iz straha i neznanja slušali su struku i epidemiologe. Danas odmahnu rukom i kažu “ma pusti”.

Ovo je vrijeme sasvim sigurno podložno gripama i prehladama i treba biti oprezan. Oko nas na ulici, na poslu, u školi svi pomalo bolešljivi, ali rade i, kako kažu, trzaju se. Mjesta panici nema i ne treba biti, to smo valjda naučili, ali nije na odmet poručiti da čuvate sebe i svoje zdravlje. Vjerujem da smo shvatili koliko je važno čuvati zdravlje, održavati veze s ljudima i biti podrška jedni drugima. Iako je virus donio mnogo prepreka, pokazao je i snagu ljudskog duha i sposobnost prilagođavanja. Slijede novi izazovi, stoga budite na oprezu.