Na kratkom lancu očekivanja

Nepobitna je činjenica da naša društveno-politička stvarnost predstavlja jednu neprestanu neurotičnu vrtešku u kojoj se ne zna ni smisao ni razlog mnogih procesa i događaja. Iako smo u okvirima u kojima jesmo neprestano držani na kratkom lancu očekivanja, jasno je da ovdje nikad nije uspostavljen ni osnovni uslov razvitka svijesti o onim suštinskim tačkama koje uopšte drže ovu zemlju postojećom. Slažem se, ovo može zvučati krajnje deprimirajuće i mračno, ali u protekle tri decenije jedino što jeste konstanta na kojoj opstajemo odnosi se na mnogo puta iznevjereno očekivanje da se nešto ipak može promijeniti, da se država može funkcionalizirati u kakvu-takvu normalnost koja će ponuditi bar neku vrstu perspektive da vrijeme koje dolazi ima smisla, da se sve ono što smo preturili preko glave nije podnosilo tek tako. Međutim, to je jako slaba utjeha, odnosno to jeste naša opšta sviklost na uslove u kojima ništa nije normalno, ništa nije kako bi trebalo biti u zajednici koja ima svoje razloge postojanja i pravce u kojima se želi razvijati.

Etnonacionalna partitokratija je od svakog procesa kojem smo izloženi napravila vašar taštine, koji se potom provlači kroz medijsku žabokrečinu, bildaju se jeftine emocije za zabavu svjetine, njeno olakšavanje frustracija na socijalnim mrežama, puškaranje narativima prošlosti, da bismo se iznova vraćali u jednako beznadno stanje stagnacije i propadanja kakvo nam je poznato duž cijele naše postdejtonske stvarnosti. Mnoge generacije su ovdje odrasle bez bilo kakvog saznanja da je moguće doseći razvoj društvenih odnosa koji nije jad i bijeda neprestanog vraćanja na isto. Nije im ponuđena nikakva alternativa, nije se ostvario ni jedan pozitivan rezultat, nego smo uvijek između dna i dubljeg dna. Sve što na površini ostaje bjesomučna je borba za golu egzistenciju, za otimanje mrvica smisla da se uprkos svemu ostvari kako-tako pristojan život, koji je još za većinu stanovništva ovdje zapravo misaona imenica.

Ono što jeste suštinski najviše deprimirajuće u ovoj našoj situaciji tiče se prije svega nepostojanja bilo kakvog alternativnog pogleda, mogućnosti, načina ili snage koja je spremna ponuditi radikalno drugačiji pogled na ono što ova zajednica jeste. Mi smo jako dugo ušančeni u istom, svaka godina koja prođe pokazuje se kao još jedna godina besmislenih trzavica iza kojih ostajemo siromašniji, obezljuđeniji i frustriraniji. A u svemu tome kao da je misao o bilo kojoj vrsti otpora, potrebi da se pronalaze nove perspektive, paradigme koje možda mogu ponuditi rješenja za sve naše čvorove, u startu onemogućena i odbačena. Dobro je poznata stvar da se unutar ove zemlje ništa ne može i neće riješiti kratkoročnim kozmetičkim promjenama, mi na svakom testu padamo kao nepovratno loši đaci, pristajući da nas se neprestano udara po prstima ako pokušamo domisliti nešto drugačije. I tu počinje i završava se svaka naša nada da će se stvari nekako riješiti same od sebe. Nema mogućnosti da se u ovakvim okvirima porodi nešto samoniklo, nešto u šta nije uložena sva preostala raspoloživa snaga neće dati nikakve smislene rezultate. Bez neprestanog rada, kreiranja novih uslova, osmišljavanja mogućnosti kako da se ostvarimo u sve luđem globalnom rasporedu snaga, neće se napraviti ništa, ni korak naprijed, a mi ćemo vječito tavoriti u ovom polustanju za koje se ne može ni definisati sa sigurnošću šta zapravo jeste.

Proteklo je jako mnogo vremena od kraja rata, ali nismo se uspjeli suočiti na sa onim osnovnim posljedicama onoga što nam se i zašto desilo. Umjesto toga, upali smo u procijep iz kojeg se ne uspijevamo izvući, jer smo pristali da je poraz ono na što smo unaprijed osuđeni. Naravno, ja nemam iluzija da u ovakvom planetarnom haosu jedna mala zemlja kakva Bosna i Hercegovina jeste može doseći bilo kakvu vrstu autonomije, ni mnogo veće zemlje je nemaju, ali ta količina naše nesposobnosti da uredimo bilo šta u kapacitetima koliko je moguće, da bi nam postojanje bilo bar malo lakše je defetizam epskih razmjera. Prepustili smo sve ključne faktore naše egzistencije, a pored toga nemamo ni naznaku ideje šta mi sami od sebe hoćemo, kuda želimo, šta bi za nas bilo optimalno. Gledajući posljednjih mjeseci ono što se dešava u susjedstvu, bilo bi bar utješno znati da je u ovoj zemlji moguće da se pojave neki mladi ljudi koji će moći jasno artikulisati svoje zahtjeve i za njih se boriti. Ima li ih i da li imaju tu vrstu smjelosti? Čekamo, jer jedino čekati nam preostaje.